Svaka velika i mala priča, odabrana da će se desiti u svijetu ljudi od ljudi, počiva na vjerovanju. Riječ je o momentalnoj materijalizaciji, kada bismo imali svojstvo koje nemamo da shvatimo kako funkcioniše vrijeme.
Nekim ljudima nije potrebno ovo predznanje da iznova i iznova biraju male podvige u svojoj velikoj intimnoj priči dobra. Oni dobro biraju nezavisno od projekcije i predviđanja, nezavisno od materijalizacije, nezavisno od stupica vremena. Oni mogu biti obični, pa i prosti, ali oni su više ideje nego ljudi, oni su dvonožne misije, ostvarene svrhe.
Druge ovo predznanje upozorava, stavlja na prirodno mjesto. Misli nisu samo misli, misli su djelovanje, neizostavna materijalizacija. Prve su odluke dobrima se obećati, a loše tretirati kao škart što zapravo i jesu, bacati ih, ne odgovoriti im.
I dok mi je sasvim lagano uprizoriti ljude koji nisu svjesni svoga dobra, jer je dobro njihova zaraza, a samo na to ne postoji imunizacija, potpuno mi je teško uprizoriti ljude koji nisu svjesni svoga lošeg, bar u počecima. Sve počinje iz fundusa gdje su izložene sve stvari, a sve stvari su izložene na samo jednom mjestu i sve su jedna drugoj klon u jedinstvenom, osnovnom algoritmu. Nemoguće je ne primijetiti početak izmjene tog algoritma u lično ime, kao što je nemoguće primijetiti ponovno prekodiranje na početni algoritam, ko duboko u sebi zaista tako odluči i obeća. No, jedna od stupica vremena je zaborav i naša prilagodljivost kroz fantastičnu datost učenja zna zaborav dobrano ubrzati. Kada mi ono početno loše više nije loše, vodi do sljedeće izmjene algoritma na način da to loše ustvari uopšte nije loše, a kruniše se gotovo bespovratnom izmjenom algoritma na način da cijeli svijet mora znati da to loše uopšte nije loše. Šta onda ostaje od onog prvobitnog fundusa, jedinstvenog osnovnog algoritma?
Ostaje mnoštvo. Motiv da se svim stvarima izmijeni algoritam i da ponovo budemo fundusno isti.
Da je đavo samo za sebe odlučio biti đavo, kako i koliko bi drugačije bilo? Da sam vičan pisac, ovu bih rečenicu stavila u neki književni tekst geteovskog tipa razrađujući mogućnosti ne kao potvrdu da mogućnosti postoje, nego kao dokaz i u svijetu ljudske fikcije da neke fundusne mogućnosti jednostavno ne postoje. Jer jesu i jer su i u našem shvatanju vremena. Jeste je vremenski nepromjenjiv pojam u semantikama svih ljudskih jezika, jer je i bilo i biće uvijek jeste.
Kako se onda nositi sa mijenjanjem početnog algoritma u lično ime? Ako se već da odlučiti o samovoljnom izgnaništvu od fundusa svih stvari, da se odlučiti i o samovoljnom vraćanju u fundus svih stvari. Stvari donose odluke, ali ne ispisuju algoritme od početka, jer je algoritam jedan i jeste. Zapravo stvari, tačnije ono -s- sa tvari donosi odluke i ono -s- sa tvari zna kada su one stupica i ono -s- sa tvari odlučuje da li će matematičke stupice i dalje isprobavati i ono -s- sa tvari donosi ili ne donosi odluku o povratku.
Opšti Algoritam ništa neće promijeniti, zato pazimo na svoje -s-.
Znas, vec dvije godine pokusavam napraviti djelo, koje je na neki nacin jedan mali dio te s-tvarnosti koja obitava u postojanju. Previse mi se cini teskim to obrađivati u vremenskom obitavanju. Volio bih jednom, da dostojanstveno mogu da ti ponudim taj rukopis, dovoljno dobro poredan… Naravno uz zelju da i zavrsim sto sam naumio. Volio bih i da jos mogu dovoljno spoznati od onoga sto bi Altan mogao da mi kaze, kao tvorcu njegovog lika.
http://svakimdanomsvevise.blogger.ba
Ovo ti nije smetalo?
Nije pravo mesto za pitanje… Ali nek ide.
Nisam vidjela, ali nema veze što nisam, ne volim ni ja četnike. Pobili su dosta mojh predaka partizana, antifašista, srpske nacionalnosti, u Drugom svjetskom ratu. Previše. Inače, četnici su klali, palili, silovali, pljačkali, otimali, a žrtve su im bile više civilne nego što pobili naoružanih vojnika – partizana. Oni su, pored ustaša, bili definicija za zločin s domaćim porijeklom. Nažalost, i danas su, a to se i više nego potvrdilo u posljednjim ratovima na prostoru bivše SFRJ, posebno u Bosni i Hercegovini. Skidale se petokrake i stavljale kokarde ponovo.
Tako smo, npr., imali jednog četničkog vojvodu iz Gacka koji je ubijao sa svojom kćerkom, a “trofeji” su mu bili ljudski zubi koje bi kačio oko vrata. Za razliku od lavova iz sarajevske Pionirske doline koji su “jeli srpsku djecu”, to nije mit. Možemo otići kod moje bake da ti posvjedoči. Da ne bude zabune, govorimo o periodu 1992-1995. Ili, primjer drugi, kuća živa lomača u Pionirskoj ulici u Višegradu, 1992. godina. Živo je spaljeno više od 70 civila – žena, djece, staraca. Najmlađa žrtva bila je beba koja je živa spaljena nakon samo dva dana života ( http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/godisnjica-zive-lomace-u-pionirskoj-o-kostima-spaljenih-u-visegrad-se-suti ). Preslikan patern četničkih zločina iz Drugog svjetskog rata kada bi civile vezali oko sijena i žive spaljivali ili ih spaljivali u njihovim domovima.
I da, ali ne i najmanje važno, četnici su bili saradnici, kolaboratori, i nacista i fašista iz Italije. Pitam se zašto, očigledno su “imali prepreke” za saradnju ideološke naravi.
Postoje pouzdani podaci da su pobili više ljudi koji su se izjašnjavali kao Srbi, nego pripadnika drugih naroda, u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima. Iako je to izjašnjavanje tada bilo tricky, mnogi su se tadašnji muslimani izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati, jer im nije bilo dopušteno izjašnjavati se kako žele i onako kako jesu.
Hoćeš još? Mogu ja još nabrajati, tih potpisa zla na svakom pedlju Bosne i Hercegovine (ali i Crne Gore i Srbije u Drugom svjetskom ratu) ima.
Znaš, svi Srbi nisu četnici. Tvoj lični saosjećaj za “četničke muke” nemoj projicirati na cijeli srpski narod. I, kao što taj bloger ili blogerica zna da nije dobro mrziti i da je bolje strpiti se od vraćanja “oko za oko, zub za zub”, tako bi i ti, goste ili gošćo, trebao/la znati da bi ti korisnije bilo iskoristiti dobru stranu Interneta i tragati o činjenicama o četničkim zločinima i u Drugom svjetskom ratu i u ratovima devedesetih, a ne preturati po blogu u potrazi za grijesima naroda koji se itekako, posebno tokom 1994. i 1995., mogao osvetiti za sva zla koja su mu načinjena u neslućenim, monstruoznim količinama, pa nije.
http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=35558 – ovo na fotografiji je masovna grobnica u Zaklopači, a to na fotografiji su pletenice Naide Hodžić, djeteta koje je, u vrijeme kada je ubijena, imala četiti i po godine. Evo ti svjedočenja i preživjelih žrtava Bošnjaka i Srba: http://m.youtube.com/watch?v=s4DpO0733OM
Preporučujem da, sljedeći put, razmisliš bar dva puta prije nego što se zauzimaš za četničke potpise zla!
očekivao sam semantiku, ali sam dobio vielesophie 🙂
Legal, mislim da nikad to nećeš uhvatiti, da nikad to neću uhvatiti, na papiru, onako kako obitava u izmaglici. Gotovo neizdrživo prisutno i nezadrživo besformično.
Ali, vrijeme.. usavršava, perfetti. Treba ga uzeti za saveznika.
Altan, sjetila sam se 🙂
Mnogo mudrosti ili mnogo šuplje? Hahaha 🙂
Zub, moja s-tvar započe niz. Legal proširi na svoju s-tvarnost. Čekamo semantičkog vratoloma 🙂
(semantika, maćeha konteksta i slijepo dijete svrhe.)
Znas ti jako dobro da se ovde misli na sve Srbe, a ne na pripadnike tzv.ravnogorskog pokreta.
Nije ni bitno. Pokazala si da ti je licemerje pravo lice. Sta i ocekivati od jednog stranog placenika?
Jesu li ti tvoji bili od onih sto su trpali Srbe i Rome u vozove za Jasenovac?
@V777969 Nakon onakve lekcije iz prvog komentara,da imaš imalo u glavi,treba da se povučeš i nikad više ne proviriš na ovaj blog. Žena te uništila argumentovano. Stidi se .
A, ne, ne, ne, pogrešno si shvatio. Za razliku od civila, preživjeli su vojno sposobni, pa su hvatali četnike. I evo, tako je ostalo do danas.
Sada doduše, imamo lokatore, NATO nam dao, pa možemo locirati Putnike četnike, bez obzira da li su pijani ili ne i po kojim se planinama veru. Tu Putniku ne može pomoći ni vlaška magija 🙂 Lociramo ih i kada svrate do BiH.
Eto, izdade te i kristalna kugla jer ti nisi budućnost 🙂
7688, ne trudi se. Kad svojevoljno odlučuje da rasuđuje mimo argumenata, tu samo Bog može pomoći.
Ako su misli neizostavna meterijalizacija, s-tvari,onda nije čudno što su neki ljudi više ideje, nego ljudi, jer su oni (njihovo djelovanje) materijalizovana “misao” S-tvoritelja.
Uuuu, savladava me san, umor mi se u kostima ulegao, fino mu, sve mi manje dozvoljava da njegujem svoje ~s, a ovom ogledu ću se vratiti i ovom postu poslije, bogato, raskošno pisanje, moram čitati da te dosegnem, Svijetla, odlučila sam da mi nećeš toliko bježati. Tjera me moje ~s 🙂 Dok ovaj umor skinem s leđa 🙂
Ihhh, sad 🙂 Hajde što mi se u ideje ulivaš kao voda, nego i što poplaviš. Na meni skrivaš svoju poplavu, kao zametnuću trag, “da te dosegnem”, hehe 🙂
Znam šta pričaš, kada biologija veže vrijeme, a -s- sve vrijeme priča i traži, znam to. Ali, vidjećeš, ako Bog da, vidjećeš, sigurna sam skroz da će ti život fazu primarno posvećenu tome -s- donijeti i osigurati. To je takav iskreni žar, razmišljala sam neki dan da li sam to kod ikoga dosada srela u tolikoj količini.
I da, kandidujem narednu temu – strpljenje. Nešto sam razmišljala o tome, mislim da bi nam se vode dobro tu pomiješale, a ostale svoje. Znaš ono što ulje i voda pokušavaju, ali isuviše ostanu svoji u tom procesu, pa ne nauče i uvijek se samo tako (ne)povežu.
Uhvatih se za Lovicino “Svijetla”
I zaigrah se
Svijet-lo
SvijeSt
vijeSt
vi-JeSt
Svetost
a za strpljenje
Strepnje
trenje
stene (stijene)
trnje
Treptanje
trpljenje
Vrpoljenje
Stepen
i na kraju PRNJE (stara odjeća) 😀
🙂
Lijepa igra Legal.