Yanis Varoufakis za Project Syndicate: Šta se dešava kada liberalna diktatura proglasi da je društvena klasa i pojmovno i praktično passé?

“Politička atmosfera u anglosferi prezasićena je buržoaskim resantimanom. U SAD takozvani liberalni establišment je duboko uvjeren da mu je izborna pobjeda ukradena zahvaljujući pobuni „bijednika“ izmanipulisanih od strane Putinovih hakera i zakulisnim mahinacijama Facebooka. U Britaniji razjarena buržoazija ne može da povjeruje da je većinska podrška napuštanju EU u korist neslavne izolacije još uvijek neokrnjena, uprkos katastrofalno vođenom procesu pregovora o napuštanju EU.

Nudi se zapanjujuće veliki broj različitih analiza ove situacije. Uspon militantnog parohijalizma sa obje strane Atlantika proučava se iz svakog mogućeg ugla: psihoanalitičkog, kulturalnog, antropološkog, estetičkog i, naravno, u terminima politike identiteta. Jedini ugao koji je ostao slabo istražen jeste upravo onaj koji nudi ključ za razumijevanje ovog procesa: neprestani klasni rat protiv siromašnih koji traje još od sredine 70-ih godina prošlog vijeka.

Dva podatka iz 2016., po pravilu ignorisana od strane zvaničnih analitičara, govore sami za sebe. Prema podacima Federalnih rezervi, više od polovine američkih porodica nije se kvalifikovalo za kredit koji bi im omogućio da na dug kupe najjeftiniji auto na tržištu (Nisan Versa po cijeni od 12.825 dolara). Za to vrijeme, u Ujedinjenom Kraljevstvu se preko 40% porodica oslanjalo na kredite ili na banke hrane kako bi se prehranilo i pokrilo najosnovnije potrebe.

Kako je odavno utvrdio William Okamski, britanski filozof iz 14. vijeka, kada smo suočeni sa različitim objašnjenjima nekog fenomena, treba se opredijeliti za najjednostavnije među njima koje se zasniva na najmanjem broju pretpostavki. Čini se da uprkos svoj svojoj stručnosti zvanični komentatori iz Britanije i SAD-a uporno ignorišu ovaj princip.

Nevoljni da prepoznaju rasplamsavanje klasnog rata, oni neumorno raspredaju o teorijama zavjere i ruskom uticaju, spontanim izlivima mizoginije, imigrantskoj plimi, usponu robotizacije itd. Iako svi ovi strahovi u velikoj mjeri koreliraju sa militantnim parohijalizmom koji je doveo do Trumpa i Brexita, oni su direktno povezani sa dubljim uzrokom – klasnim ratom protiv siromašnih o kojem nam govore navedeni podaci iz Britanije i SAD-a.

Tačno je da su Trumpa i Brexit podržali i neki dobrostojeći glasači iz srednje klase. Ali dobar dio te podrške je bio zasnovan na strahu izazvanom posmatranjem klasa neposredno ispod njihove kako padaju u očaj i beznađe, dok je budućnost njihove sopstvene djece postajala sve neizvesnija.

Prije 20 godina, isti ovi liberalni komentatori su kultivisali nemogući san u kojem je globalizacija finansijskog kapitalizma trebalo da omogući prosperitet većine. U trenutku kada je kapital u globalnim razmjerama postajao sve koncentrisaniji i sve militantniji prema ljudima bez finansijskih sredstava, ovi komentatori su proglašavali klasni rat završenim. Dok je radnička klasa na svjetskom nivou postajala sve brojnija, iako su se u anglosferi njeni poslovi i izgledi za zaposlenje smanjivali, ove elite su se ponašale kao da je klasa po sebi passé.

Finansijski kolaps 2008. i recesija koja je uslijedila razbili su taj san. Uprkos tome, liberali su i dalje ignorisali neosporivu činjenicu da su gigantski gubici finansijskog sektora bili cinično prevaljeni na grbaču radničke klase koju su oni proglasili nebitnom.

Svojom spremnošću da ignorišu sve dublje klasne podjele i zamijene ih politikom identiteta, neosetljivom na klasne probleme, ove elite su otrovnom populizmu isporučile poklon kakav je ovaj samo mogao da poželi. U Britaniji se Laburistička partija (pod Tony Blairom, Gordonom Brownom i Edwardom Milibandom) snebivala da pomene rasplamsavanje klasnog rata protiv većine koje je uslijedilo nakon 2008. Ovo je dovelo do uspona UKIP-a, sa njegovim brexitovskim parohijalizmom u dijelovima zemlje koji su do tada bili tradicionalno uporište laburista.

Uglađeno društvo nije marilo za to što postaje lakše upisati se na Harvard ili Cambridge ako ste crni, nego siromašni. Oni su svjesno ignorisali činjenicu da politika identiteta može biti uzrok jednako ozbiljnog razdora kao i aparthejd, ukoliko se primenjuje kao instrument za zataškavanje klasnog sukoba.
Trump se nije suzdržavao da otvoreno progovori o klasi i da prigrli, makar i prijetvorno, one koji su previše siromašni da kupe auto, a kamoli da pošalju svoju djecu na Harvard. Zagovornici Brexita su također prigrlili „plebs“ – sjetimo se samo Nigel Faragea, lidera UKIP-a, kako pije pivo po pubovima sa „običnim momcima“. A kada su se veliki dijelovi radničke klase okrenuli protiv omiljenih sinova i kćeri establishmenta (Clintona, Bushova, Blairova i Camerona) i podržali militantni parohijalizam, komentatori su za ovo okrivili njihove zablude o kapitalizmu.

Ali nisu njihove zablude o kapitalizmu dovele do nezadovoljstva koje je pothranilo Brexit i Trumpov uspon, već je to bilo razočarenje politikom srednjeg puta koja je intenzivirala klasni rat protiv radničke klase.

Trebalo je očekivati da će podrška radničke klase naoružati Trumpa i zagovornike Brexita glasačkom snagom koja će, prije ili kasnije, biti upotrebljena upravo protiv interesa radničke klase i, naravno, protiv manjina – to je odlika populističke vlasti od 30-ih godina prošlog vijeka do danas. Trump je tako iskoristio podršku radničke klase da uvede skandaloznu poresku reformu, čiji je neskriveni cilj da pomogne plutokratiji, dok se milioni Amerikanaca suočavaju sa smanjenim zdravstvenim osiguranjem, a, kako federalni deficit bude rastao, i dugoročnim povećanjem poreza.

Slično tome, britanska konzervativna vlada, koja je javno podržavala populističke ciljeve Brexita, nedavno je najavila još jedno budžetsko smanjenje od nekoliko milijardi funti u oblastima socijalnog osiguranja, obrazovanja i poreskih kredita za siromašne radnike.

Zvanični kreatori javnih stavova koji su s prezirom odbacivali značaj društvene klase doprinijeli su političkoj atmosferi u kojoj klasna politika nikada nije bila značajnija, otrovnija i prikrivenija. Govoreći u ime vladajuće klase sastavljene od finansijskih eksperata, bankara, zastupnika korporacija, vlasnika medija i funkcionera krupne industrije, oni se ponašaju kao da im je cilj da radničku klasu isporuče u prljave ruke populista i njihovog šupljeg obećanja da će Ameriku i Britaniju načiniti „ponovo velikom“.

Jedina mogućnost za ponovno civilizovanje društva i detoksikaciju politike leži u novom političkom pokretu koji će u ime novog humanizma zauzdati goruću nepravdu proizvedenu klasnim ratom. Sudeći po surovosti sa kojom je tretirao senatora Bernieja Sandersa i laburističkog lidera Jeremyja Corbyna, čini se da se liberalni establishment takvog pokreta boji mnogo više nego Trumpa i Brexita.”