U meni je on koji ima pitanje fokusa. Smišljanje je igra koja se može koristiti u razne svrhe, a jednu, terapeutsku može biti opasno kontrolisati.
Fokus je srž ulaska. I centar odvajanja od težine ove stvarnosti, momentalnog djelovanja sa svojim nesagledanim posljedicama. Fokus, kao gladnu životinju za one koji od njega pate, treba pomjeriti na drugo mjesto, a onda i nahraniti. Poravnanja su doba kad fokus izlazi iz stanja smišljanja u stanje stvarnosti.
On u meni traži radikalna pomjeranja fokusa i ja mu to dajem. Želi ispucati što više potencija i to jeste uzbudljivo. No, kako je vrijeme u toj praksi odmicalo, shvatam da je dobro imati duža doba poravnanja. Fokus umara i troši i sve ga češće valja zaigrati na tabli teorije, ne mijenjajući, istovremeno, u stvarnoj okolini ništa. Naoko.
Poravnanja su ispunjena slobodnim vremenom, snom korisne slobode. Odsustva iz svijeta rutina i prisustva u stvarnosti na tabli teorije. Prava imena svijetlećih tačaka u njemu koji je u meni saznaju se posredno, igrajući, dodjeljujući note, misao, slova, interpunkcijske znakove. Za sada ga sasvim uspješno držim podalje od simbola i njihovih petlji, energije koju piju i zbog nje otiču i postaju važni. Pazite koje simbole za drugove uzimate. Od primordijalnog doba simboli su virtualni totemi.
Fokus kontrolisano funkcioniše ako mu uskratite kraj. Pitanje postignuća i kreacije i oslobođa i spetljava unutra čovjeka. Dvije referentne tačke su -dosta je- i -ubistvo krivice zbog nezavršenosti-. Zaustavljanje hoda spašava čovjeka od stvarnosne provalije, a tajming, ta tanana umjetnost odabira trenutka u nizu koji često nije pravolinijski nego vrtložan, ipak nahrani postignuće do tačke relativnog zadovoljstva, objektivno mjerljivo spolja.
Zahvalnost se negdje sama javlja, tinja i traje zbog te sposobnosti otkopčavanja procesa. Recimo da sanjam hororičan san i recimo da sam ja subjekat toga sna, ali recimo i da sam, istovremeno, iznad te situacije, svjesna da je ono samo platno na kojem ta druga ja mogu i umrijeti bez posljedica po mene iznad. To je zahvalnost.
Ovo je moj rijetki dnevnični zapis i ne umijem ga drugačije napisati.
Žurba je samo usporavanje događaja u pravoj stvarnosti, ali s određenim rokom do istinskog poravnanja koje nije pitanje rješavanja labirinta u terapeutske svrhe. Stvarni događaji su u žurbi rijetki.
Čitam ovo i potrefi se slučaj da mi u pozadini svira Flashdance – She's a maniac. Na početku se uklapali, kasnije sam sav ostao u misteriji.
Ne znam što sam spomenuo pjesmu, ali ti si mi jako mistična, tvoje štivo je nešto izvanzemaljsko.
Ako nije tajna, baš me zanima, možeš i pp, šta je motiv?
Ne postoji -slučaj-.
“On the wire between will and what will be”.
Dizajnirani smo da se želimo pomaći sa ovoga mjesta. To je motiv.
Uvijek bio
Pročitao sam kod jedne blogerice da nemaš psihoterapeutskog staža, šteta! Uostalom neće biti kasno, mlada si. Pozdrav od čitaoca!
Sama sam sebi full time klijent 🙂
Otpozdrav čitaoče 🙂
Ova me 30-tka podsjeća na Soulfly “3”
Za neku sliku potrebno je duže vremena da se slože boje i da bi se ugledao sklad. Doba sušenja je doba poravnanja. Priznanje priziva zahvalnost. A fokus se prirodno pomjera na drugo platno.
Tvoj dnevnični zapis preveden u moj jezik 🙂
Pa jeste, stilizovali su oni -om- na coveru. Ovo je devanagari pismo, koristi se u sanskritu i ne samo u sanskritu. Označava početak, prvu riječ (napisano). A izgovoreno, označava prvi zvuk, frekvenciju. -Om- je izrazito rezonantan, pa se svakim glasom gotovo momentalno postiže (Frank) Zappa efekat.
Znaš ono: I reče “Budi!” i ono bude.
Lovice, fokus toliko zgrabi da baš u svemu vidi sklad, momentalno. Rascjep je u tome što ga zna i smišljati autonomno, pa se onda teško zna šta je sklad, a šta je smišljeni sklad. Onda ga valja varati i izmicati mu kraj procesa, premiještati ga na novi izazov.
Sada možemo sa uporedimo naše procese 🙂
Opet se one igraju badmitona idejama, a ja dohvaćam mrežicu kad ode ukoso.
Raskapanje posta na svim razinama. Mene je asocirao na tekst pjesme „Primitive“ Roísín Murphy (Moloko). Zvuk se, i inače, sofisticira vremenom, što povećava njegovu frekvenciju. So, shanti alejkum (sad prevodim kao Sajlens).
Bavićemo se ovim…Sazrijeva u meni želja da lomim vijuge i prenesem tvoju teoriju na svoje platno. Ti gledaj moje slike, a sigurna sam da ćeš jednom ugledati džinovski biser koji sam našla u tminama tvoga mora.
“tvoje”, “moje”, znam. ne moraš reagovati 🙂
Ja, ja, dohvaćaš mrežicu, a ovamo Es-selam alejkum we rahmetullahi we berekatuhu na sanskiritu 🙂
We alejkumus-selam 🙂
Inspirisala si me za “pjesmu”. Lovica je glavna uloga, ti si scenarista, a ja sam neman 🙂
Lovice, vidiš da nisam rekla potpunu istinu.
Sad kad ponovo pročitah o džinovskom biseru u tminama mora.., a mislila sam da je scenario autonomno dala Rarina napomena o Primitive.
Pa ovo “moje”, “tvoje” (da, da, opšte 🙂 učini da ja dođe do trećeg lica i da se uskoro ne vidi u licu.
Tako da, summa sumarum, raspakovale ste mi nastanak “pjesme” na moje oči, hahaha 🙂
Eto sklada i smišljenog sklada, ono što sam govorila. Egzemplarno 🙂
Lovica sjenči svjetlom ✨ Hvala Bogu što mi je dao da budem prisutna (sjenčenju) i što imam sposobnost da shvatim to 🙂