Strah kao proizvod

Groteska je isuviše polagano prelaženje svjetlom svijeće preko velike stvari. Većinu vremena prelazilo bi se preko površine na kojoj se ništa ne ističe i sa svakim novim, dosadno polaganim i jednoličnim produžavanjem pokreta pojačavalo bi se iščekivanje i neizvjesnost.

Sađenjem, pa polaganim rastom straha tu ispod svijeće bježi se od ravnodušnosti, ali i svaki novi put ušuškava u nešto što će u konačnici procvjetati u crni cvijet mizantropije.

Grottesco od grotta. Pećina.

I nakon trenutaka i trenutaka osvjetljavanja ničega nailazi se na usta na čelu ili na glavu na guzici. Nailazi se na prikaz države odnosno na Levijatana, kojeg drži mnoštvo siromaha, brane ga vojnici, hrane trgovci, o redu u njemu presuđuju sudije, a u glavi su mu oni koji leže u pidžamama. Dvoumim se da li bi Levijatan bio Groteska gladi ili poznata Gojina slika na kojoj Saturn jede svoju djecu. I revolucije jedu svoju djecu.

Groteska je uvela da se za strah bori i smijehom. I u tom kasnom Srednjem vijeku se znalo da se stravičnost znala zadržati na odstojanju nekoliko trenutaka tako što bi se insistiralo na nevjerici, a šta bolje goji nevjericu od smijeha. No, tada se razvijaju, literarno i slikarski, vojske nasmijanog straha. On postaje proizvod.

Danteova Božanstvena komedija bila je previše dugačka i intelektualizirana da bi ustoličila horor. Zapravo je ličila na Botičelijev prikaz Danteovog pakla, iz daleka vrtlog i samo vrtlog. Pobliže, prilazeći Botičelijevoj ilustraciji, a u boji je dovršio samo Pakao, nagovještavale su se pojedinačne priče u mnoštvu strahota. Groteska je kraća, praktično minijaturna i određenija, zlo se na njoj smije i olako mu se pristupa i zato mislim da je baš ona preteča horora.

U svijetu slikarstva ni Dali nije pretekao srednjovjekovne groteske.