(autor je član Gornjeg doma britanskog parlamenta i profesor političke ekonomije na Univerzitetu Wrwick)
Umirivanje anksioznosti u vezi s robotima postalo je glavna preokupacija poslovnih apologeta. Zdravorazumsko i ni najmanje tupavo gledište jeste da što se više poslova automatizuje, manje će biti stvari koje mogu raditi ljudska bića. Vodeći primjer je automobil bez vozača. Ako automobil može da ide sam, šta će biti sa šoferima, taksistima itd?
Ekonomska teorija nam govori da su nam brige neutemeljene. Dodjeljivanjem mašina radnicima povećava se njihov učinak svakog sata njihovog rada. Onda imaju izbor na kojem može da im se pozavidi – raditi manje za istu platu ili raditi isti broj sati za veću platu. I dok cijena postojeće robe bude padala, potrošači će imati više novca za trošenje na više iste ili druge robe. Bilo kako bilo, nema razloga da se očekuje neto gubitak radnih mjesta za ljude ili bilo šta drugo osim kontinuiranog unapređenja životnih standarda.
Istorija ukazuje na isto. U posljednjih otprilike 200 godina produktivnost konstantno raste, naročito na Zapadu. Ljudi koji žive na Zapadu izabrali su i veću ležernost i veći prihod. Broj radnih sati u bogatim zemljama prepolovljen je od 1870. godine, dok je realni prihod po glavi stanovnika povećan pet puta.
Koliko je postojećih radnih mjesta zapravo “u opasnosti” od robota? Prema izvještaju od neprocjenjivog značaja McKinsey Global Institute (MGI), oko pedeset odsto vremena koje se potroši na radne aktivnosti ljudi u globalnoj ekonomiji danas bi se teorijski moglo automatizovati iako aktuelni trendovi ukazuju na maksimalnih 30% do 2030. godine, u zavisnosti pretežno od brzine usvajanja novih tehnologija. Srednje prognoze izvještaja su sljedeće: Njemačka 24%,Japan 26%,SAD 23%, Kina 16%, Indija 9%, Meksiko 13%. Do 2030., procjenjuje MGI, između 400 i 800 miliona pojedinaca će morati da pronađu nova zanimanja, pri čemu neka od njih još ne postoje.
Ova stopa deplasmana radnih mjesta ne razlikuje se mnogo u odnosu na prethodne periode. Jedan razlog zbog kojeg je automatizacija toliko zastrašujuća jeste što je budućnost ranije bila veća nepoznanica – nismo imali dovoljno podataka za alarmantne prognoze. Jači razlog jeste da trenutni izgledi za automatizaciju nagovještavaju budućnost u kojoj mašine mogu da zamijene ljude u mnogim radnim sferama gdje se mislilo da samo mi možemo da radimo.
Ekonomisti uvijek smatraju da su raniji talasi uništenja radnih mjesta doveli do ravnoteže između ponude i potražnje na tržištu rada na višem nivou i zaposlenosti i zarade. Ali ako roboti mogu da zamijene, a ne samo potisnu ljude, teško je uočiti tačku ravnoteže dok sama ljudska rasa ne postane suvišna.
U izvještaju MGI odbacuje se tako turoban zaključak. Dugoročno gledano, ekonomija može da se koriguje da bi obezbijedila zadovoljavajući posao svima koji ga žele. “Za društvo kao cjelinu mašine mogu da preuzmu posao koji je rutinski, opasan ili prljav i mogu nam omogućiti da bolje koristimo svoje urođene ljudske talente i uživamo u većoj ležernosti.” Ta situacija ne može biti bolja u poslovnoj ekonomiji. Ipak, u tom argumentu ima nekih ozbiljnih rupa.
Prva se tiče dužine i opsega tranzicije s ljudske na automatizovanu ekonomiju. Tu je prošlost možda manje pouzdan vodič nego što mislimo, jer je sporije nastupanje tehnološke promjene značilo da zamjena radnih mjesta ide ukorak s deplasmanom radnih mjesta. Danas, deplasman, a samim tim i prekid, biće mnogo brži jer se tehnologija osmišljava i širi mnogo brže. “U naprednim zemljama svi scenariji”, piše u istraživanju McKinsey Global Institute, “rezultiraju potpunim zaposlenjem do 2030. godine, ali tranzicija može da uključuje periode nezaposlenosti i negativna poravnanja plate”, u zavisnosti od brzine prilagođavanja.
Ovo predstavlja dilemu za političke odlučioce. Što se brže uvode nove tehnologije, one “gutaju” više radnih mjesta, ali se brže realizuju obećane dobiti. U izvještaju MGI odbacuju se pokušaji da se ograniči opseg i brzina automatizacije što bi, kako se navodi, “zauzdalo doprinose ovih tehnologija poslovnoj dinamici i ekonomskom rastu”. Imajući u vidu ovaj prioritet, glavna politička reakcija slijedi automatski – ogromne investicije po “skali Maršalovog plana” u obrazovanje i obuku radne snage da bi se obezbijedilo da se ljudi uče važnim vještinama kako bi im se omogućilo da se nose s tranzicijom.
Da li je svijet u kojem smo osuđeni da se utrkujemo s mašinama da bismo proizvodili sve veće količine potrošačke robe svijet koji vrijedi imati? I ako ne možemo da se nadamo da ćemo kontrolisati ovaj svijet, koja je vrijednost toga što smo ljudska bića? Ova pitanja su možda izvan domena istraživanja McKinsey Global Institute, ali ne treba zabraniti da budu predmet javne debate.
Nije problem sto se utrkujemo s masinama da bismo proizvodili sve vece kolicine potrosacke robe nego je jos puno veci problem sto se neoklasicna kapitalisticka ekonomija promatra kroz prizmu trzisnih sila koje zahtijevaju da konzumenti iz dana u dan sve vise konzumiraju. Jer samo ako dodatno kozumiras mozes i ekonomski rasti. A ta pretjerana kozumacija onda prouzrokuje i stalno vecu proizvodnju.
Proizvoditi i kozumirati nije jedini nacin ljudskog zivota. Zato se vratimo osnovnim potrebama, vratimo se prirodi i priupitajmo se da li nam je sve to sto konzumiramo stvarno potrebno.
Jer na kraju nam mora biti jasno da je nas raskosni zivot samo moguc zato sto izrabljujemo ekonosmka drustva treceg svijeta.
Sretna 2018.
Da, i samo bih dodao: mislim da je veći problem taj razmak između dva vremena nego sama robotika. Videh vest da je oko tridesetak ljudi otpušteno zbog robota, na globalnom smislu super je što ima pomak ali na ličnom problem je što svet još uvek lebdi.
Ludača intelektualna 😀 Tebe redovno čitam, sretna Nova 🙂
Ne znam baš koliko se pika mišljenje sitne buranije o ovim pitanjima. Prije će biti da ćemo prihvatiti servirano, kao i dosad, a onda ćemo, kad neke nove ozonske rupe i smog osvanu, valjda tad razmišljati o posljedicama, k'o u vakat ovi sa industrijalizacijom. Resursi su problem i uvijek će biti. Šta će pokretati sve te mašine, koliko ratova će se povesti. Mislim da se dugoročno, na duži period, obični ljudi i ne uzimaju u obzir da će preživjeti. Znam da je crno ali meni globalna politika ide u tom smjeru.
Odličan osvrt Jasnistave.
Ovdje je na globalnom nivou potrebno resetovati vrijednosni sistem, a to je pitanje filozofije – jednima “mlaćenje prazne slame”, drugima nerazumljive, trećima dosadne. I dok mi to tako, sistem vrijednosti se mijenja, neko nam ga kroji, a mi ćemo ga konzumirati.
Trebamo se vratiti značenjima. Kao ovdje, šta zapravo znači dio ove odlične tvoje rečenice: “… nego je jos puno veci problem sto se neoklasicna kapitalisticka ekonomija promatra kroz prizmu trzisnih sila koje zahtijevaju da konzumenti iz dana u dan sve vise konzumiraju.“.
Vratimo se značenjima .. Ako potražnja razvija proizvodnju i ekonomski rast, a želi se prodati sve što se može prodati dobijamo to da plaćamo odlazak u prirodu, plaćamo ispijanje čaše vode, plaćamo svakodnevni odmor, ja, npr., čistim prostore za novac a plaćam da mi očiste kuću i slično. Onda, izmišljena i veoma plaćena “zanimanja” tipa kako predstaviti sebe, kako razmišljati.
To je perpetuum mobile i ne mora nužno biti zao, ali jeste zlo to što smo sve više zatvoreni u kutijama, u nekakvim prostorima, a mnogi od nas na globalnom nivou moraju platiti običnu šetnju po koliko-toliko zdravom zraku.
Ne učestvujemo u veoma bitnim stvarima za globalnu raspravu uljuljkani u silu inercije.
Hvala ti Niče Brendone. Sve najbolje u Novoj, ljubav je najbolja pratilja i želim je tu oko tebe, obilato 🙂
Dvotačko sa zanimljivim komplimentima 🙂 I ja tebi želim sve najbolje u Novoj.
Zlatna Izmaglico, resursi nisu problem, problem su jeftini ili jeftiniji resursi što, naravno, stvara ekstra profit. Najjeftinije je zagrabiti u zemlju, izvaditi ugalj i strpati ga u termoelektranu, bez filtera i pročišćivača. Ili zagrabiti u zemlju i crpiti sirovu naftu.
Energija je neuništiva i svaka materija uzima oblik energije kada biva dezintegrisana. Zašto te globalne posljedice industrijalizacije i konzumerizma ne bismo uklanjali koristeći ih kao resurs za proizvodnju nove energije? Lozana u Švicarskoj godinama se grije i grad se opskrbljuje toplom vodom proizvodeći energiju od gradskog smeća.
Definitivno nije problem u nedostatku resursa. Problem je u izdvajanju novca za razvoj tehnologije i u nešto skupljem resursu. Živimo u svijetu u kojem se ideje ne dijele na dobre i loše ili korisne i nekorisne, nego na one koje se mogu bolje, manje bolje ili nikako prodati.
Dovlitlj, ukupna istorija ljudske civilizacije govori da smo bar jedan pojam savladali veoma temeljito – kolateralnu štetu.
Samo sam preskočila dio o ekonomiji jer, evo, zašto svaka zemlja želi da je ekonomska sila? Zašto se toliko utrkuju u toj utakmici? Krajnji cilj je moć i resursi i još resursa i još pa da onda postanu vojne sile. Koliko god izdvajale za tehnološka unapređenja, inovacije, isto toliko izdvajaju za naoružanje i te tehnologije. Najlakše se prodaju emocionalne ideje, one koje svaki čovjek u sebi nosi ljubav, rodoljubne, nacionalne i td. Pod tom krinkom može proći i genetički inženjering u smjeru vaskrsnuća nekih likova iz prošlosti, može ići i plastična operacija do neprepoznatljivosti sve u svrhu mentalnog zdravlja osobe koja nije zadovoljna sama sobom… Može šta hoćeš, samo je marketinggg važan. Naravno da će izmišljati radna mjesta tipa hair adviser for the teacher job in Amish community ali nećemo mitamo raditi. I neću više. I promise.
In Amiš komjuniti, hahahahahahaha ? ? Totalno super :-))))