Crno jaje

Trajalo je to dugo dok nisam nagovorio stvarnost da pružim ruku dužu nego što jeste, pa da joj pridružim drugu i da se sa toga sigurnog odstojanja pozabavim besprijekorno ravnom, sjajnocrnom velikom pločom. Obećavajući sebi da će mi volja potrajati duže od njene izlivene, pa proračunato ohlađene plastične ravni, minutama i danima, u onim praznim trenucima što nemaju svoje doba, revnosno sam milovao njenu svilu.

Loviti vrhovima prstiju pukotinu na takvom savršenstvu vremenom navikne na milovanje, a milovanje uspavljuje, smiruje, čini da zaboravljaš. Obavije tvoje uljano platno s nevješto naslikanim planinskim putićem nekom toplom i pulsirajućom ružičastom utrobom, jer ti miluješ, a to znači voljeti. A kako to biva kada volja ipak izdrži duže od naslaga zaborava, malu, sasvim diskretnu pukotinu, koju bi odmah našla samo voda, napipao sam na ovome crnom gorostasu. I odlučio baš tu udariti.

Bio je to prasak između gromoglasnog staklenog puknuća i gotovo kvantnog nestanka mjehura, kada zvuk pojede sam sebe. Ostala je oko mene prozirna planeta, ali ću to vidjeti tek nakon što sam pipavo pokupio posljedice i naslagao ih na jedno veliko, opasno oštro crno brdo. Nisam vidio mrtvije stvari.

Ponovo sam bio unutra, ali se ne bih vidio ako bih se približavao ivicama prozirne planete. Sada bi razvučene ruke i prislonjene šake činile da se planeta ponaša kao okular, pa bi sva poprimila boju moje kože na kojoj bih mogao vječno rješavati labirinte linija svoga dlana. Posebno bi bilo užasno ako bih joj prinio oko, pa bi zjenica potpuno zagospodarila, spustila mrak i ponovo donijela doba crnog jajeta.

Smirio sam se i pustio da budem onoliko mali koliko sam to bio. Okular preferira jednu stvarnost, a ja sam je dobro upoznao i bio spreman za drugu.

Jednorozi su bili posebno radoznale životinje. Skroz bi se približavali mojoj prozirnoj planeti i kuckali po površini kao svjesnost što kucka. Oni bi pasli baš tu, blizu, a smetali su im delfini, koji su se nadmeno izvijali iskakajući baš tu, blizu. U prolazu sam vidio i kentaura koji je za sobom vukao zarobljene faune. Pa oni su ga ismijavali kikotima i pjesmom na svojim minijaturnim citrama. Vidio sam i ljude i sebe među ljudima. Stajali smo u sivim odijelima i gladili revere, sa svakim pokretom sipajući polen što je umirao po ostrvcima asfalta pjevajući za licem po kojem se nije rasuo. I oplodio.

Vidio sam iznad izvaljeno drveće koje je o dešavanjima izvještavalo ogromnost nebeskih tijela zavaljenih u maglinu. Gledao sam misli što se pišu u pisma, a onda pale i svoje crne zjenice pred mnogim vašim ogledalima.

Unutra sam i još nisam zaplakao pri rođenju.