Gospođa Character

Imala je tu teoriju o praznini i bla bla bla, pa nije pomagala ni konzervativna logika – gdje je praznina kada upravo r a z m i š lj a š o praznini koja ti se upravo dešava? Odgovor je, naravno, bio uzbudljiv, ali usputan, kao da mu je primarna namjena bila pokušaj samooraspoloženja – predočavanje pojma praznine pojačava njeno prisustvo, pa ako je i nije zaista bilo, mislima, njenom suprotnošću, moguća je.

Nije bila tip osobe koja bi bila išta drugačija danas u odnosu na juče ili sutra u odnosu na danas i juče. Naravno, to je apsolutno netačno, ali spolja je uporno preovladavala ta ravna linija izostanka žaljenja, suzdržanosti u radosti, strpljenja u bijesu. Ako je ovo prvi put da pominje svoje unutrašnje stanje, nešto ozbiljnije i nešto naglašenije, da li je onda ta imenovana praznina uobičajena i dugovječna?

Nju je bilo gotovo nemoguće uvrijediti, jer bi se ružne riječi slomile poput tankog stakla u sudaru s njenim dijamantnim zupcima i osmijehom koji zapravo nije osmijeh, ali bi je povrijedilo dalje zapitkivanje. Intima je ono što se dobrovoljno dijeli, sve ostalo je nasilništvo.

– Prava riječ za prazninu je obamrlost?, pokušala sam s istinom.
Govorila je da je značenjski prazno ono od čega se unaprijed očekuje neka svrha, a ta stvar to očekivanje ne ispuni. Govorila je to da li se plašeći od totalno ljudski obamrlog, pa je zato i stanja ili osjećanja i fenomene ili život koji nosi svjesnost imenovala tako, prosto – stvar, ta stvar.

Tu smo završile naš razgovor i, eto, do danas mislim da je svu živost iz sebe, sva trenja trulog i nanovorođenog, sve sirovosti, bijesove i histerije, iznenadne i neiznuđene ushite izlivala na papir. Bila je spisateljica, jako, jako dobra. Svaki je trag naelektrisanosti među svojim polovina kontrolisano isušivala i vraćala u neutralno stanje za potrebe onoga što je svakodnevno radila i od čega je, na koncu, i živjela.

Da sam znala samo njena djela, nikad ih ne bih povezala sa njom. Da sam znala samo nju, ne znam šta bi mi uopšte imala za reći, između njenih eona ćutanja.

I onda, o kojoj je uopšte praznini govorila, gdje je zapravo ona smiještala u toj svojoj podvojenosti? Na papiru je nikad nije bilo, oooo nije, među tim zbijenim riječima.