Sabijenost

Sjedio je u pijesku i pisao dramu u kojoj su se razgovori održavali pod težinom, rečenice su se cijedile u dugome vremenu. Bile su istinite, ali sastrugane poput suvih kostiju. Sunce je tuklo nebom i činilo se da ovoga puta ima dovoljno snage da ne zađe, kad mu za to dođe vrijeme.

U preriji su barut, zmije, kojoti i znojavi ljudi i sve se drži podalje jedno od drugoga. Stvarnost je takva da titra, pa je pejzaž nestabilan i uvijek na korak od eksplozije. Ko zna pronaći i iskopati dubok bunar, ukotvio bi se tu i iščekivao vedre noći da pita zvijezde kakvo je to prazno mjesto u kojem je sve tako nabijeno. Jedine dvije stvari koje su ovdje imale smisla su puščana zrna i mape. Barutom je po smeđem papiru iscrtavao izlazak, a ponovo je znao da to traje predugo i da samoća napravi čovjeka ovisnim od neba, pa mu nijedan drugi razgovor nije blizak.

Ovdje će proteći puno godina i u njih će stati više ljudi od krda konja koja će ciklično preuzimati snažni vranac tople krvi. Oni koji su znali da pišu, pisali su pisma onima koji nisu znali čitati. Ali se uvijek zamišljalo na ostacima indijanskih priča u stijenama, mirisima, vodi i negdje u vjetru koji se dizao iz šupljina u koje čovjek nije zalazio i vraćao se u njih do sljedećeg oplođivanja.

Ova je zemlja široka toliko da te zna ubijediti da si jedini na njoj, a godišnja doba mjera za godove na licu čovjeka, više unutrašnjem nego vanjskom. Tako bi se u proljeće izgubljen čovjek napijao vode sa izvora u dubokoj crnogoričnoj šumi, a ustvari je umirao zajedno sa svojim konjem, vezan remenima, prostranstvom i zadatkom koji nije ispunio. I negdje je ta velika porodica prepričavala svoje uzbudljive priče, a one su kao šapati sjećanja jezdile vjetrom i gledale, poput nijemih vila, novo odvijanje u preriji.

Snovi su ovdje bili skokovi, isuviše beskožni da bi se dali ponovo zapustiti na javi, ali su začinjavali pijesak nekom zagonetkom i obećavali, a nisu lagali, da ovih mrvica svjesnosti ima mnoštvo, čekajućih i podatnih.

Blago nasmiješenih u vremenu.