U nebo čovjek samo može pasti

Ponovo vjetar navija promjene i za kratko bijele će postati crne vjenčanice. Ne znam kako sam na rubu tog grotla u kojem se priče paraju i spliću, ali ako jesam, u promjenama uživam kao u vjetru. Zar ima mnogo toga opasnijeg, a prirodnijeg nego kad se ta vazdušasta sila bori sa težinom čovjeka na zemlji.

teška su njegova djela

gdje će novim darom prekriti spomenik starom

A vjetar ludi poput osuđenika na nedovršen pokret i kosti čisti od tuđih šaputanja što su tu zalutala i zalijepila se, samouvjereno, kao svoja. U jednom trenu valjda ptica sleti, kako to hoće slučaj, na ispružen dlan što je pustinju raskrilio za kišu, pa nesta i čistine i vjetra. Nesta tog trenutka i sprema se novi, a to između vrijeme dublje je od provalije isklesane u hiljadu hektičnih dana.

o znače, evo šta mi značiš

dok su još u družicama, prijateljicama mojim

Sve te provalijske misli što su se kao svoje znojile po zidovima zamišljene zagrađenosti svađale su se o kvalitetu svojih kalendara. Vrijeme je počelo, nadglašavala se jedna, a druga da ne počinje ono što je uvijek. I izgleda da se u toj provaliji okrenutoj naopako, jer u nebo čovjek samo može pasti, zakuhava i vjetar i dešena prva ljubav što se odvija i sije po pašnjacima svih zemalja.

Osmotrite grive mladih konja, u njima je polen kopita što će događaje dizati eonima kasnije. Sada.

Uvijek je sada.