nešto se ustvari govori
jer, evo, vjetar vuče misao
k’o što šestar rozete urezuje po zaleđenom jezeru.
kružnica do kružnice
i tačke presjeka
na kojima ćemo najmanjim alatima od sniježne prašine kitnjaste zamke graditi.
sa hiljadu soba
da se u njima s ostavljenim knjigama srećemo
i dugim skutima revnosno taremo ostatke svađa.
djeca će htjeti sakriti sunca
ispod ledenih greda najviše kule
i tako će iznutra topiti svoja djetinjstva
dok priređuju teatar sjenki podvizima svojih prethodnika.
i sve dok je ubrano bilje još mirisano
neće se osušiti
a priče groze zaista strašne
u bijegu se saplitati neće
po ubijenim osmijesima.
doći će to jutro
kada će kroz našu tačku šestar ponovo proći
i završićemo, sa svim svojim utvarnim pokućstvom
na nečijoj crvenoj rukavici.
a onda
jer se u igri ruke visoko dižu
sve ćemo stanovnike raskrsnica na rozeti jasno vidjeti
i preostala čista mjesta
koja smo zamcima svojim uspjeli sačuvati.
suze će šaputati
sićušne kao maglina
spremne za novi rasplod sa sjevercem
što će nas odnijeti daleko
od zaleđene rozete
da bivamo tečni i rasijecamo stijenje.
Veliki Prasak ! Kvantna čestica iz koje nastajemo, širimo se do ovalnih limita i onda Super Nova ! Posljedni Veliki Prasak i rasprsnemo se po svemiru, možda čak do Saturna !
Dino, ti si još ostao kod onog teksta, pjesme, šta li je, ali, kad malo bolje pogledam, itekako ima smisla 🙂 Pisano je na mikronivou, ali je definitivno primjenjivo i na makronivou. Interesantno 🙂
Sada, da li je do moje podsvijesti (da stalno obrćem istu temu, iznova i iznova) ili do univerzalnih zakonitosti, to je pitanje.
Dobro si ovo primijetio??
To ti je ona stara Tao mantra : Ja sam u Univerzumu, Univerzum je u meni, Ja i Univerzum smo sjedinjeni! :))
Dino, Dino, ovo ti je prije činjenični iskaz nego mantra 🙂