svila i metal idu zajedno
uvijek su se ljubili
i negdje, po okrajcima polja smrti
ta je poezija mesa tjerala crne ptice
imaše zidni, drveni sat
izvijesno ga se sjećam
i evo, pogled je na njemu strunuo s njim
a ne otkuca prva, prava minuta
slažu se i krv i biber
za trpezom prije pogubljenja
dvadeset pet metara ispod u najdubljoj tamnici
bilo je tako puno svjetla
I dok je voda zaudarala
po porcelanskim posudama oslikanim kineskim indigom
miris je isticao u planinama što su se slagale
preko praznih kostiju
vatra i kamen idu zajedno
ispred slijepca i njegovog štapa
dok zvijezde uče sa sigurne udaljenosti
i slave prolaznost svoje hrane
Na kraju, sva patnja i smrt su očito, prirodni.
Eh, a da nam je do perspektive zvijezda! Možda i možemo, samo, ko bi to moga podnit?
Prirodni jesu, ali uzrok ne mora nužno biti prirodan. Uticaj je, u detaljima, disperziran, kao i odluke. Možemo, ali to se postiže strpljenjem i učenjem. Ljudsko tijelo nije mjesto na kojem se ta perspektiva, u svojoj punoći, može ostvariti. To čovjek treba prihvatiti.
Vau, jako mi se dopada metafora pogleda kroz stari drveni zid. Stvarno prelepo, voleo bih da sam se ja toga setio, ali nisam. :@
Inače, sve mi deluje kao na neku vrstu čekanja, uranjanja u neki drug svet koji nije možda nužno suviše različit od našeg jer sadrži neku zajedničku nit.
Drago mi je Dovlitlj 🙂
Sad, šta je ovo tačno, to ne znam opisati. Svakako ostaje da je najvažnije kako se doživi. Da,
-čekanje- je blisko i mome doživljaju.