Danas sam gledala čovjeka kojem su uništili zdravlje, a njegova koža i njegovo biće poprimali su kvalitet, i fizički kvalitet, onoga što ga još drži ovdje. Knjige.
Da, izgleda tako kao da nad njima bdije. Očne jabučice su mu izbuljene, nekad plave oči arhivski sive, a beonjače zakrvavljene.
U ovoj zemlji opasno je ozbiljno shvatati znanje i nije to prokletstvo samo ove zemlje. To je i činjenica i gorka utjeha u jednom.
Ljudi stradaju na toliko mnogo načina. I zašto bi bio problem u svrhovitom stradanju? Ne, to nije problem. Ali, šta je sa potiranjem što od izuzetnosti koja je potrebna ovom društvu, koja je potrebna ovoj Zemlji, stvara mučeništvo? Šta je sa tamama koje obavijaju luč i prave od nas što luč prirodno pratimo nekakve fanatike koji u izuzetnosti sve češće pronalazimo samo njeno mučeništvo? Koja je tu poruka?
Gledala sam tog čovjeka i pitala se zašto se još uvijek bavi ovim ovdje, tim očiglednim ovim ovdje? Teologija nikada kao dosad (to mi se samo tako čini, ali sada je to vrijeme) nije žeđala za pojmovnim resetom, jer su oblici i forme počeli strašno tamničiti njenu suštinu. Ili je možda tu svrha? O teologiji može valjano promišljati samo utamničen čovjek? Nevin, utamničen čovjek.
Mnogi su se ljudi sa kojima bih pričala o ovome povukli. Vidim ih, slutim ih u njihovim tišinama. Mnogo ih je i jako su tihi.
A moj kvalitet može značiti dvije stvari – ili nisam kao oni ili znam uvjerljivo, autoimuno zaboravljati i presvičavati, još uvijek nekako s lakoćom, svoje mnoge uloge. Ovdje mogu to, ondje to, tamo mogu pedeseto..
Ne želim da tako vrijedni pojedinci budu toliko razočarani, a imati tu želju je sve osim problem. Ne želim da zaboravim ovaj titraj bijesa, jer tako se lako oslobađam svih podražaja, sve lakše. To je ponekad divno, a zapravo je užasno.
Ja sam kameleon.
Ne vapi samo teologija za resetom, cijela civilizacija vapi za njime… Sto se tice bosne pojedinacno ili u globalu, civilizacije, postojala su i ranije drustva za ciji je stepen devijantnosti jedini lijek bio unistenje, jer ako na vrijeme ne amputiras nogu u kojoj su stacionirane celije raka, vrlo brzo ce egzistencija cijelog tijela postati upitna. Nema novog pocetka bez zavrsetka neceg od ranije, nema novog uredjenja drzave dok se sa starim ne svedu racuni.. Dok jugoslavija nije propala, nije mogla ni nastati nova srbija, bosna itd
Znaš, ovo je treći komentar koji pišem na ovaj tvoj post. Prvi put mi je nestalo konekcije, pa rekoh kasnije ću, a drugi put mi se ugasio mobitel. Vjeruj da sam imala pametno svašta reći, ali sad više to nije ni važno, jer ja vjerujem u išarete. Mislim da smo mi kao društvo osuđeni na nestanak, jer ja ne znam ni kakvi smo bili, ni kakvi smo sada, ni kakvi trebamo biti. Isuviše smo se mi pogubili u svemu da ja više ne vjerujem da smo mi, iko među ovim brdima, ikad bio dobar, mi smo samo uvijek znali lijepo to sve ispričat. Kako je to stvarno bilo, jest i bit će, ne znam da ima iko objektivan da kaže. Nešto kontam, možda nas izvornih i nema, svi smo kameleoni.
Kao što kaže Ilhamija u tvome postu Sfumato: “ko je dobar vrlo hudi“.
Da, nije samo u teologiji potreban reset, jasno je to, ali od čega početi treba, ako ne treba od tu – izvorišta etike.
I kao što se u pjesmi ispod Ilhamijine na tvome blogu kaže: “Griješim li prema sebi?”; griješi li ovaj dobar čovjek, ovaj teolog, prema sebi što se i dalje upliće u njihove mreže svakodnevice i strada, umjesto da radi ondje gdje mu je mjesto – u teološkim oblastima? A ponovo, griješim li ja prema i njemu i sebi što želim da ga sačuvam i vratim da radi tamo gdje mu je mjesto – u teologiji, a on je ž i v i praktično, on širi etiku u svakodnevnom društvenom i političkom; govori i strada zbog svoga govora.
Da sada ponovo pišem ovaj tekst, ne znam šta bih izabrala. Da li bih napisala “opasno je znanje shvatati ozbiljno” ili bih napisala “opasno je vrlinu shvatati ozbiljno”? Zapravo, teologija je ta koja bi meni potanko pojasnila da pravog znanja nema bez vrline. Zato, izlišno je to pitanje. Ali znaš.. Čim mora čovjek danas reći ili napisati -prava istina-, kao da pojmovno nije dovoljno reći (samo?) -istina- i čim mora reći i napisati -pravo znanje-, kao da pojmovno nije dovoljno -znanje-, imamo oooooogroman problem. Ovoj civilizaciji su i bazični pojmovi na idejnoj ravni zatrovani.
A ja gledam ljude koji imaju kapacitet i imaju kvaliteta da na ovo ukazuju kako ih sistemski zajebava i uništava, da oprostiš, jedan Dragan Čović.
Da, Zlatna Izmaglice, da. I ja vjerujem u išarete i, evo, svaki put kada mi se desilo to što se tebi desilo, rezultovalo je sljedećim – dobro sam zapamtila ono što je tada bilo zapisano, pa neobjavljeno. U ovoj seriji objavljenih komentara gotovo da do detalja pamtim samo te.
Nemam tu dilemu kao ti. Ima nas izvornih. Ili bi poštenije bilo da napišem – ima ih izvornih? Da, tako je pošteno i istinito. Ima ih izvornih, a naša je uloga da od toga njihovog djelovanja ne ostane samo mučeništvo.
Sad mi pade stih na pamet, nekako mi je lakše to izraziti tako:
Neka bude moje meso
odbrana za njihove ideale.
Blagoslovljeno je meso
koje ideale takve vidi.
ovaj me stih kao probudio i bijase se misao jedna namah izlegla sama od sebe i kada se cijelai izvuče iz opne, ruke mi se zatresoše i prolih tek skuhanu supu. Išaret li je, bezbeli, koji i meni govori da kazujem pošteno – ima ih izvornih!
To meso, živi stit, ne truhne, svetac, šehid, heroj, nije bio doli onaj u kojem se razlila jeka krika prvog ubice i hropac prvog ubijenog. Taj strašni momenat otkrivanja tačke koja najprije razdvaja pa tek onda spaja dva svijeta, dvije dimenzije, iznuđuje sjećanjem iz čovjeka ludačku hrabrost i suočavanje s njom na jedan sasvim fascinantan način. Cijelim bićem to mogu osjetiti i daleko su male riječi da bi se moglo ukotviti u misao, citat, savjet.
To goli život razbudi, to sjećanje…i strancem načini čovjeka u masama, u hiljadama, u milionima…Garibom ga načini.
Ti si moja sestra. A, toliko sam rezolutna da te više i ne želim pitati želiš li to ili ne. Grubo onako kako jeste ♥️
Sve si ovo u tančine pročitala i osjetila. Ne treba ti moja glava na ramenima, niti moje srce u grudima (naša glava, naše srce – Opšte Ja).
Valjda i zaslužim saopštavanje te misli iz opne, čija se vrijednost i istinitost išaretom otkrila. Biće ako biti treba 🙂
Eee, sestro ♥️, šta bih ti mogla reći, a da ne zazvučim patetično?!
Zar treba išta i reći? Što se mene tiče, ne treba. Na tačkama, na kojima se susrećemo, umilna je tišina u kojoj se osjeti prisustvo srodnih duhova. Nije uveličavanje govoriti o našoj glavi,našem srcu i Opštem Ja. Sasvim je to prodoran osjećaj pripadanja, prepoznavanja i blagosiljanja svetog tla na kojem su iznikle ljudske duše i progovorile istim jezikom, Istinu.
“griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav”, prvi put sam se našao u ovoj rečenici kada sam došao u direktan kontakt npr sa “bakirovim pristalicama”, “čovićevim pristalicama” i nebitno čijim pristalicama, gdje imaš opciju da pristaneš biti njihov poltron, da dobiješ aplauz i da budeš “drugima prav”, pri tome naravno griješiš prema sebi, jer pristaješ na nešto za šta znaš da je loše, i imaš opciju da se ne prikloniš, pa da “griješiš” prema njima, te dobiješ uz to još razne epitete, uglavnom nepoželjne 😀
btw, šta će sestre kupiti malom sfumiju kad bude plata? 😀 hahah
Lovice, hrast. Zdravi, razlistali, jaki hrast.
Čitala sam tvoj komentar nekoliko puta. Ovaj hrast mi se iz nekog razloga pojavio kao slika tokom prvog čitanja i ostao kroz sva naknadna.. ?♥️
Ooo, znam Sfumato..
Ja sam se sa tim stihom izgleda susrela ranije, mnogo ranije, još kao mala sa roditeljima, ali to je sada sama margina teme.
Plata je petnaestog. Šta bi to mali Sfumi, a da zadrži oreol skromnosti i smjernosti, haha 🙂 ?
sfumato se češka rukom po glavi, kao da ne zna šta bi od sveg… 😀 haha
Izgleda da i ja i ti trebamo pomoći trećim osobama, jer ni ja ne znam šta bih od sveg.
E, al’ ovdje ne ide haha.
🙂
Hrast…trebao bi baciti žirove, a još mu fali svjetla, o! Svijetla 🙂
Voli li Sfumi žir? 🙂
ljubomoran sam, treba mi njegova snaga i misao
Da li vjeruješ da Lovica i iz crne rupe svjetlo može izvući? Ja i vjerujem i znam.
Jeste da sam SF i fantazijsko dijete, ali ovo je čisti biografski podatak!
SilentS, tebi treba ona koju nećeš prebolijevati tako dugo i fiksacijski, koju nećeš uopšte prebolijevati.
Strpljenja, biće! Onda će hodati, osjećati i misliti potpuno novi lik 🙂
vasionka@ bas tako, ne znam sta si rekla, ali bas tako 🙂
Da, da, biće bolje 🙂
Recimo da vjerujem tebi, a taj biografski podatak mi je nepoznat 🙂
To je manje bitno, s obzirom da je podatak biografski, a ne autobiografski 🙂
Naravno da mi vjeruješ, i ja vjerujem ljudima koji me vole ♥️
A ja vjerujem ljudima koje volim 🙂 hehe
Hahaha, interesantno, proaktivno. I, sada mi moj zemljani racio šapće da ti kažem – rizičan način.
A, interesantni su ti načini, zaista. Možemo puno naučiti iz toga. Vidiš, nisam o tome na ovaj način nikada razmišljala do sada.
Mislim da se ja ispraznim od nakupina iskustva i otvorim, a onda prigrlim, ako to želi i ako to odgovara drugoj osobi. Prvo osjetim generalni nivo ljubavi za sve i za sve ljude kod te osobe, i zato joj prvo počnem vjerovati u skladu s tim. Prirodno ne vjerujem ljudima koji su skloni puno kritikovati osobnosti drugih ljudi (naglašavati mane, a ignorisati vrline), ma koliko mi bili bliski – biološki ili na druge načine. S tim što ne mislim da je kritika loša, ako je iskazana pravedno i ako se tiče osvrta na postupke drugih, a ne njihove osobnosti. A onda.. vjerujem ljudima koji me vole, gdje je temelj, prije svega, ova sveopšta ljubav, a onda i dio lične, jer tako znam da će mome biću posvetiti nešto više pažnje. Ta sveopšta ljubav izvor je pravednosti i objektivnosti, a ova lična ljubav izvor je posvećenog vremena konkretnom biću da bi se sagledale nijanse u njegovom stanju.
Interesatno, ali da.. Ne odabirem ja kome ću vjerovati na temelju, šta znam, nekih fetišiziranih modela ličnosti ili deklariranih pojavnosti koje odgovoraju mojoj željenoj pretpostavci. Čekam, otvorim se i ljudi prilaze, i ja prilazim, ljudi raznih pojavnosti.
Rizičan, da 🙂