Mislim da je to riječ
koja je sanjala svilu
upletenu s nešto tople vode
nad kojom su, dok je led bila,
razgovarala dvojica članova Reda
o Velikom Kodeksu i njegovim zarezima,
a onda je
podno Hrama i gonga
na 2.226 metara nadmorske visine
oko solidno jake vatre
gašen krupnim riječima
isparavao lik Viren
više natopljen mislima dvojice mladića
nego cvrčanjem vječnog leda.
Viren, bez lica
opisana na četiri strane svijeta
s trakom svile u kosi
straga
na kojoj je svakoga dana
dugo, eonima dugo
na znanim i neznanim jezicima
pisala druga riječ
o kojoj bi govorili da dozove vjetar
smjenjuje godišnja doba
dobija bitke,
govorili su da ubije onoga ko je pročita
da prosvjetljuje
da je mnoge poslala u putnike.
I baš ta ljubav mladića iz Reda
upijena u vodu, kao svaka molitva
našla se upletena u sutrašnjoj riječi
na svilenoj traci u kosi,
vjeruje se,
lijepe Viren,
a pisalo je na jeziku naroda
kod kojeg je ta kombinacija ta četiri slova
značila dvojako
i naoko nevezano
misterija i disciplina.
Priča o Viren ovdje završava
uz napomenu vašeg priređivača:
Srž ljubavi je tajnovitost,
a voljenje vještina neotkrivanja.
Moram se nauciti tim misterioznim vjestinama tajnovitosti?
Mamita ?? uvijek me bacis u duboka razmisljanja poslije ovakvih tekstova..cesto si mi poput mirne luke ? ?
Steta sto blog odumire!
Sfumato, tako je i kod mene. Polako, strpljivo, s vremenom.. (zamislila sam je da ne bude banalna za ‘valjanje od smijeha’ kroz emoticon, biće da nisam uspjela).
Pa, da proširim.. Podjednako je primjenjivo na sve ljude, i muškarce i žene. Očekujemo tu neku Viren ili Virena bez lica, to je nekako prirodan proces ma koliko o istom razmišljali ili ne razmišljali. Onda neka osoba počne nositi to ime u našim životima, tu je, dugo vremena. Nerijetko se desi da pomislimo da gotovo nepogrešivo ‘čitamo’ reakcije i manjkavosti kod te osobe, dok se rjeđe dešava naše saznanje da ta osoba također ima tu sposobnost, sada u obrnutom procesu – ona posmatra i ‘čita’nas. I šta onda biva, kako ćemo to uzajamno i međusobno ispoljavati? Da li osobu znamo kada naučimo mnogo o njenim manjkavostima ili taj prešućeni prostor misterije (i slobode), prešućen kada ta manjkavost neće proizvesti značajno negativnu posljedicu, skida sljedeći sloj da se ta osoba krene značajnije upoznavati s potencijalom svojih vrlina, da ih identifikuje i razvija, a mi uživamo u tom procesu, zajedno sa njom? Proces je, naravno, i obrnut, primjenjiv i na nama.
Želim reći da je potencijal naše istinske suštine misterija i za nas same, pa zašto bismo tu činjenicu prenebregavali u odnosima sa drugim ljudima, posebno nekim ko je toliko mnogo vremenu tu ili će biti tu? Zato, misterija, koja je tako snažan motiv za uzbuđenje i živost, i disciplina – vještina.. nije to popravljanje, to je pročišćavanje.
Jučer se vraćam s posla i razmišljam o multipliciranju, ponavljanju i kopiranju patterna Božijih obrazaca u ovom našem svijetu. Sve što je takvo sadrži misteriju i disciplinu. Ljubav dolazi nakon svjesnosti o potencijalu misterije i koristi od discipline, ne prije toga. Prije toga se to zove nekako drugačije, uvjerena sam u to.
Hehe, ne znam da li da ti se izvinim što sam ti naslagala ovoliko toga u odgovoru ??, a biće da si samo htio nešto usputne lepršavosti začinjene humorom 🙂
Jarčice♥️?♀️, lijep mi je kompliment to da je u ovoj luci mirno 🙂
Surla, možda je do proljećnih aktivnosti, a možda je i tako kako kažeš. Slažem se, ovo je lijepo mjesto, bila bi šteta da se ugasi. Posebno za ljude kojima ne odgovaraju performanse komunikacije na društvenim mrežama, kao što sam ja.
Dobri stihovi ?
Uspjela si ti, nego sam ja zamislio nesto drugo haha e to ti je ljudski mozak ?
Drago mi je, Gardenforce?
Sfumato, ?
Kazuju mi da zamislim boju koja opisuje Viren, a ja vidim samo bjelinu…I cude se koliko sam sigurna, a ja to i ne znam. Beskrajno bjelilo i nesto slicno smrti u meni naseljeno. I onda mi kazu da sam luda i da je Viren moja srodna dusa, a ja to znam. I nista osim tisine ne odzvanja jace u hodnicima moje duse kroz koje Viren koraca plaseci se da me ne probudi.
Pročitala sam tvoj komentar nekoliko puta i sad se pitam da li je moguće biti u stanju srodnosti s nečim što bismo nazvali opšta duša? To bi valjda bila srodnost po dubini principa, bez boje, bez mirisa, bez sjećajno pamtljivog (uslovno rečeno karmičkog) specifičnog odvojenog identiteta iz resursa nesvjesnog?
Traktati su se pisali i pišu o voljno preuzetoj ili nepreuzetoj potrazi za jednom srodnom dušom, to će ostati neiscrpan izvor, prije svega, osjećajnih razmatranja u jezičnim formama koje to omogućuju, ali šta je sa potragom za opštom dušom i zašto se kod nekih pojedinaca, ako je to tačno, nivo potrage za jednom srodnom dušom prirodno uslovljeno preskače i zaranja odmah u dubinu opštosti? Zašto te osobe (ponovo, ako je to tačno) ‘ne zadovoljava’ duša sa licem?
To je vasiona, rekla sam da nisam spremna na taj let, a bubri u meni moćan osjećaj blizine opšte duše, a istina je da nema lica.
I istina je da nemam pojma šta sam rekla.
Možda je to samo pripadanje, možda se to ne može obraditi ni saznajno, ni osjećajno, ni sholastički, pa ni spekulativno.
„Pitaju te o duši. Reci: „Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.“ (El-Isra, 85.)
To malo znanja, trag, znak…za čovjeka, od čovjeka do čovjeka, kad se raskrije, o! zar ima išta ljepše i čudnije?! Kao da ga i bilo nije dok ga njena sjen nije izmjestila iz ležišta pa ono što je bilo dolje, postavila gore i obratno.
Bog je jedini Revolucionar.