Dužina sadašnosti

Svojom ogromnom silom pripadnosti istom more me drži u plutanju. Da vjerujem kako bih poletjela i stigla do skromnog negdje, gdje je još svjetlo, zasigurno bih uspjela zaroniti do samoga dna. Vjere bi mi preostalo da nekoliko koraka načinim po tlu koje će jednog dana, kada nas ne bude, biti veličanstveno kopno.

Nešto će se desiti sa suncima, sa svjetlom, i gledaće se drugačije boje. Nešto će se desiti sa glavama, nešto će se desiti sa rukama i svi će ličiti mnogo više nego što sada liče jedni na druge.

Na ovom mjestu neke godine, zapisan je taj nemir u otporu mora, desila se ta katastrofa i zato su neke struje hladnije nego što mogu biti, ledene i peku. Približavaju mi se likovi ispod zatvorenih kapaka, kalendarski važno, brzo i precizno, kao što se saopštavaju činjenice. I sada, šta je sloboda bez svoga konteksta? Šta sa njom u moru, pod nebom, u glavi, oko tijela i unutra? Šta je sloboda bez svoga konteksta?

Pragmatik bi rekao da umirem, defetista bi potvrdio svakako, fatalista da umirem sada, a onaj koji ćuti nad pojmovima možda bi dopustio potpuno obnaženje slobode, zaranjanje njeno u njen kontekst, i vjerovatno bi, eto, čekao, izvjesno bi čekao da trenutak preseli u svoj čas i skloni svoju zebnju za novi, koji možda donese ili ne donese. Nešto novo. Promjenu. Nečiji veliki kašalj. Udah mnoštva prsa u istome momentu.

Onda, da se zabavim, i da zabavim svakoga ko čuje otkucaje ovih ritmova ispod značenja, pretpostavljam koliko je sada planeta u poravnanju i kroz koju liniju traže tačku raskršća sa ostalim poravnanjima, i koliko je takvih stjecišta i dokle se pruža ta mreža i ko njome putuje i ima li onoga što njenu snagu uviđa da joj se prilagodi i da uspijeva njome koračati ili samo po njoj pluta. Kakve su struje tamošnjih katastrofičnih mjesta i koliko je nepoznata sila sjećanje? Sloboda je fizikalno nemoguća zbog sjećanja.

Završiću ovaj razgovor crvenim suknjama na lijepim ženama, u punom krugu i u pažljivo uvježbanom obrtanju oko svojih osa, dok nešto što leti ili je samo dovoljno visoko gleda crvene makove u zelenoj travi približne visine kao taj mali crveni svijet i, evo, baš sada drži taj trenutak slobode van konteksta koji će donijeti iznenadna kiša ili nalet vjetra ili, prosto, nečija velika, crna cipela.

Crne cipele gaze svježe makove dok žure da preskoče trenutke, jer u nešto izvjesno vjeruje vlasnik crnih cipela i izvjesno vjeruje da će se to desiti tako kako vjeruje.