Vukao je za sobom vreću, a pijesak se dizao, više se lijepeći za njegov nemir nego za maglinu sparnog dana. Ono što će sada pokušati bila je tajna njegovog neokrznutog prolaska kroz život. Kroz noževe i kavge, ženske suknje i brzinu, buku i žestoka doba.
Na tom mjestu svjetlo je izbijalo iz procjepa u ljudima, stijenama, stablima. Ovo sunce nije imalo takvo svjetlo. Ne mogu da kažem da tu osjećaji nisu postojali, da promjene nije bilo, ali se to sve skupa mreškalo u jednoj sveokupljajućoj dubini koja je širila fokus, ukazujući na besmislenost krutih tvrdnji i krutih odluka. Taj je mir bio opijajući, poput sedativa koji se znoji i ističe odnekud iznutra.
Vreću je ispustio iz desne šake, lijevom dodirnuo Bathory patch na desnom ramenu i osjetio kako mu se vrhovi kose suše, kako je žega slamala sparinu.
Visok muškarac u motor jakni opšivenoj tragovima znojavih i zadimljenih klubova širio je ruke ususret jednoličnom, bronzanom horizontu, dok su redenici ispod njegovog torza upijali žestinu dana i vraćali refleksije u srce daljine. Ovo je bio njegov trenutak, nepostojanje odluke. Svakakvi su se armagedoni i fantazijske utopije mogle dešavati sada, ne pomjerajući ga iz njegovog uzemljenja. Čak ni glasovi iz vreće, najstrašnijeg što je za sobom vukao, nisu probijali niske frekvencije jednoličnog dobovanja. Pred njim je, i na ovom mjestu, počelo da se razvija veličanstveno stablo, učvršćujući pjeskovito besmisleno mnoštvo u teritoriju koja će uskoro postati šuma.
Volio je svoja staništa šume, jer je svjetlo iz procjepa po korama stabala vraćalo na polazišnu tačku doba šaptajućih priča. Šuma je imala svoje svjetlo ispod krošanja, svoju vodu, svoje žene i svoja pravila. Simbole koji su gorjeli ne zahvatajući vlažno zelenilo. Kontrolisana katatonija šume obavijala je kao ozon psihički aspekt njegovog bivanja.
Dograbio je težinu vreće i odšetao u sumrak, ususret sljedećem surovom horizontu.
Predobro. Vizuelno jako. Funkcionisalo bi kao predložak za strip:)
Pa da, vjerovatno bi Herman Pratu 🙂 Hvala ti.