Ja, čovjek

nestajemo..

krivi što smo srećni, da!

hodamo iza svojih ramena

kršeći ruke da ih ne dotaknu

i da ne pogledamo taj pogled što se izvjesno osvrće

dok iz ćoškova, svuda oko nas

izviruju nevini nesrećnici.

ništa što je vrijedno ne može se otkupiti

zato je Gete smjestio Mefista u svoga Fausta.

možemo primijetiti i skrenuti,

pravi put pun je skretanja.

ove godine biram prolazak bez tragova.

vidjećemo da li note u počinku

razmještaju svoje vojske za veliku simfoniju.

na toliko me mjesta nema, a o njima znam

zaista, neznanje je blaženo.

ne znam kako izdržavate u svojim srećama

Bogu hvala – nije dovoljno.

mi smo nepregledna armija, sve glava do glave

koja stupa ka snu

i sada, u malo više zaborava.

promjenjivo vrijeme u pravolinijskom čovjeku

mapa što se čita oko mravinjaka i vrtloga;

pažljivo brusite svoje ideje i puštajte ih kao pijane zmajeve,

ono što je iznutra ne nudi se za zlatnike.

ko je od nas stao malo dalje

i krenuo jesti svoju dugu sjenu

zalogaj po zalogaj, uspon po uspon, suzu po suzu

dok sunce zalazi u novo skretanje

nestajemo.

i to je ništa u usporedbi s onim čega se sjećamo

dok svjedočim gdje nisam bila

i što nisam činila,

pa se nije desilo.