דוד

usporava na herce evolucije

u sumrak, ispod drveta dunja.

od revolucije je ostao kostur ribe

i crveno pero Indijanca s mutnim korijenima,

neka mu bude!

ovo polje – stvarnost

umnoživo je s mrtvim i živim licima naših aproksimacija

kakav utvaran zbir,

a tužne vile ostavljamo bez mogućnosti zavođenja,

povučeni u nule i jedinice.

i dok trbuhzborim pod povjetarcem nade

navođenim iz samog srca haosa

kojem je dosadilo,

u ovoj aproksimaciji danas je bilo neobično sunčano,

a na tom svjetlu najbolje i najlažljivije vidim.

zaobilazeći sve konkretne teme u eonima,

pristajući na besmislene svjetske mjere,

u ovoj preambuli, ističem:

kao voda iz barbarski betoniranog korita,

kao riječi djeteta koje se obraća mašini,

kao poslušnost naivnog mladića

i zahvala starice što stoji ispod neba.

jer tužno je i tiho je ispod dunja,

tamo gdje nikad nisam bila.

jer tačka zaustavlja to zbog čega nastaju ove riječi,

a one vjerno i kao tamnice služe.

jer, dođe sjeta od mnogih kroz vazduh i zemlju

i hvata u dubokim udisajima jedinstvenog bića.

to jeste najpribližnije miru i njegovoj kriptici

nad kojim bijeli tilovi razvijaju krila.