Ovdje se sve uglavnom kreće između kategorija potpunog reda i potpunog nereda. Ta ljudska zona komfora, koju incidentno prekine znakovlje savršenosti – božansko uklapanje ili potpuno rasipanje, polučuje istovremeno egzistiranje robotizacije i i dalje solidan broj zaljubljenika u, nazvaću ga, panski romantizam. Vrijeme ovdje nije kategorija koja biva drugačija protokom tog vremena, drugačijost vremena leži u ljudima što ga nose.
Ljudi su, istovremeno, zaljubljeni i u mogući beskonačni niz identičnog patterna i u mogući beskonačni niz izostanka patterna, stalne promjene i transformacije. Dovoljan je jedan kratak test sa grafitnom olovkom i papirom da sagledamo svoje linije, kako se one uklapaju i da li nas beskonačno vuče da utiskujemo isto, gorljivo i predano, ili da se svako malo predomišljamo, pa da to proizvede beskonačnu nisku stalnih početaka koji se naslanjaju na početke, bez krajeva.
Ne znam za šta bih se rađe odlučila – sigurno utiskivanje provjereno lijepog, sitnog patterna po dovoljno omekšanom metalu ili za ucrtavanje različitih oblika iz biljnog svijeta, nesigurnim pokretima. Čini se da i različiti dani čine da u sebi nosim različito vrijeme.
Ako je dosljedno koračanje ka dalekom cilju volja, a stalno utiskivanje početaka i novina kreativnost, kako nastaju njihovi specifični omjeri u nama i zašto, nekih dana ili nekih trenutaka, više žudimo za prvim, a ponovo nam se, sljedećeg dana ili trenutka, boljim, željenijim, učini drugo?
U našu zemlju dolaze ljudi različitih kultura i mi odlazimo u različite zemlje noseći svoju, i ponovo se dešava taj koloplet početaka, novina i miješanja uz nerijetku unutrašnju težnju da svi počnemo utiskivati isti, siguran pattern. Po mogućnosti isključivo moj.
Naravno, ništa nije nastalo slučajno, no automatika i robotizacija definitivno nisu slučajan plod čovjekov. I to je, negdje, jedan aspekt našeg bića.
Da postoji potencijal gotovo neslućenih razmjera da odbijamo novost i početak što nas iznenade, što ne dolaze po našim pravilima i u našim trenucima, što nisu u skladu s našim unutrašnjim vremenom, nego dolaze autonomno i dolaze spolja, to je nesumnjivo. I, učenje je onda šta, samorastucavanje vlastitoga kamena da voda može prodrijeti i unutra. Bićemo spremni da odemo drugdje kad posebnosti pomiješaju svoja svojstva i postanu isto? Da li je to..
Ja jednostavno ne mogu da mislim bez vaše pomoći. Ultimativno, ne mogu da mislim bez pomoći Upravljača Iznenađenjima.
Interesantno je da sam u dugotrajnijem unutrašnjem vremenu kada je najprikladnija i najbolja uloga čovjek. Biće između. Ne znam koliko je ova pozicija široka za sagledavanje vas, možda određenijih bića. Ne žalim što želite da odete, niti imam stav da li je to bolje ili gore. Žalim kada se desi nešto i kada ne želite da trajete. Ne znam zašto, ali znam da je to moguće.
Trajanje prevazilazi pojmovnu kategoriju života.
