Kroz cijelu istoriju Čovjeka vodi se samo jedan rat. Pitanje je da li su se i koliko odnosi snaga u tom ratu uopšte mijenjali kroz cikluse te istorije. Samo je jedan način na koji je ciklus u tom nizu (ili ciklici, to je sada ovdje nebitno) moguće valjano odrediti i odsijecati od drugoga. Ta premisa je ideja.
Doba jednog ciklusa za zajednicu bića, kojoj je zajedničko da misli, nije vrijeme (koje je bilo, jeste ili će biti). Doba jednog ciklusa za tu zajednicu određuje ideja koja u tom ciklusu vlada. No, postoji ideja koja je sama esencija identiteta Čovjeka, koja se protezala, proteže i protezaće se kroz sva doba Čovjeka.
Iako je ona sama esencija čovjekovog identiteta, ta ideja ne živi u svakom čovjeku. Ta ideja nikada ne umire prirodnom smrću. Potrebno ju je umoriti. Usmrtiti. Brzo, nasilno i ograničeno ili sporo, sofisticirano, ali ljudski ukupno.
Kakva je to ideja? I, šta su ljudi u kojima je ona usmrćena? Šta su ljudi u kojima je ona namjerno, od strane njih samih, ubijena i šta su ljudi u kojima je ona nenamjerno, zbog nepažnje i nemara umorena?
Možda neko od vas jeste, ali ja u literaturi nisam naišla na jasno iskazano identifikovanje ljudi spram duhovne vrste kojoj pripadaju i, još važnije, kojoj žele pripadati, koju biraju. Iako očigledne, za mene spoljno pojavne rase i vrste ljudi ne postoje. Zašto bi postojalo nešto što je na duhovnom i idejnom nivou potpuno irelevantno? Ali, duhovne vrste Čovjeka itekako postoje i to nikako nije nešto što je određeno rođenjem, slučajnošću i što je nepromjenjiva kategorija. Naprotiv! Rođenjem svi pripadamo istoj duhovnoj vrsti, ona nije nastala niti je dodijeljena slučajno, kao što nije slučajno ni to da li ćemo iz svoje duhovne vrste izaći, ponovo se u nju vratiti, ili je napustiti zauvijek. U svemu tome je namjera, doslovni antipod slučajnosti.
Mi nismo od mislećih bića koja su u stanju ultimativno, apsolutno shvatati pojmove. Mi možemo samo ultimativno, pa i apsolutno vjerovati kada je riječ o pojmovnom u punom smislu te riječi, odnosno idejnom. Našem mislećem identitetu takva bića su najodređenije predstavljena kroz ideju anđela. Naše shvatanje pojmova je u najvećoj mjeri bipolarno, ideje zapravo gotovo uvijek shvatamo na taj način. Na nižem nivou, kada se ideje automatski pretaču u pojmove, a pojmovi u unaprijed određene predstave (na čemu civilizacijski iznenađujuće revnosno radimo kroz odgoj i educiranje naše djece), naše shvatanje je policentrično.
Apsolutno shvatanje je istina, bipolarno shvatanje (najpoznatija predodžba – dobro i zlo, dualnost) je traganje za istinom birajući, a policentrično shvatanje je rasprava o istini, pa i o tome postoji li uopšte (uz unaprijed određene predstave).
Interesantna je duhovna genealogija Čovjeka predstavljena kroz svima ispričanu priču. Jedno od mislećih bića sa sposobnošću apsolutnog shvatanja (anđeo) duhovno mutira zbog jakog motiva iz resursa destruktivne osjećajnosti i svojim se izborom želi odvojiti od svoje duhovne vrste da bi bilo drugačije, unikatno, neponovljivo i jedinstveno. Elita. S uvidom u sve, Apsolut odlučuje preduprijediti to stanje i pružiti tom biću pravo izbora, a sve to čini kreacijom. Stvara misleće biće s nemogućnošću apsolutnog shvatanja, biće idejnog bipolariteta (tama postoji jer je drugačija od svjetla) i pojmovnog policentrizma (boje zapravo ne postoje, ali zbog funkcionisanja stvarnosti ljudi postoje crvena, žuta, zelena, plava i boje derivati); biće s toliko mnogo početnih premisa koje zaokružuju njegovu duhovnost da se, osim jedinstvenosti u svojoj duhovnoj vrsti, može smatrati jedinstvenim i u smislu pojedinačnih primjeraka unutar svoje duhovne vrste. Stvoren je Čovjek sa stalnom mogućnošću izbora, misleće biće kojem je, za razliku od buntovnog anđela, dato pravo da bira, ali, istovremeno, može da bira samo zato što nema sposobnost da apsolutno shvata. Zna.
Jedinstven primjerak u svojoj duhovnoj vrsti Čovjeka, čovjek je, tako, misleće biće stalnih transformacija koje određuju njegovi izbori. Kako se onda odnositi prema primjercima unutar nas koji žele biti elita i preko svima datog prava da to budu kroz konstruktivnost (od građenje) i usavršavanje vlastitih izbora, prema onima koji biraju dekonstrukciju i destruktivnost po druge da bi postigli stanje različitosti, nadvrste? Kako objasniti čovjeku da je njegovanje ideje Boga, Ultimativnog Arbitra, u svijetu ljudi što ga reguliše pravo često otvoreno sukobljeno s pravdom nužna sociološka premisa dugoročnog opstanka tog svijeta?
Ako vjeruješ da ćeš se ugasiti, ostavi mogućnost da ostali ostanu upaljeni nakon tebe.
Zaljubljena sam u niz misli u zadnja dva posta. Samo da se zna!
Interesantne misli… Ideje su te koje razmeđuju vrijeme. Meni je nekako više blisko duh. Ideje su u osnovi linearne dok je duh “eksplozija”, entitet koji mijenja agregatna stanja i generira vječito nove entitete… Tako nekako prolazi ideja o duhu kroz moje ramazanom remontirane moždane ćelije. E, sad ko je u pravu, ja ili ti? Evo, već sam zakuhao za jednu novu epohu. Dakle, kako doći do Istine? Moja percepcija se razlikuje od tvoje i one mogu biti a) dimenzije iste realnosti, b) suprostavljeni entiteti različitih realnosti. U prvom slučaju oboje smo u pravu u drugom neko je u pravu a neko ne. Zar ne?
Evo, zakačio sam se za samoga sebe (i druge tvoje misli ne komentiram jer bi mi trebalo baš vremena) pa ću zaključiti ovu samopretvorenu debatu o spoznaji jednom anegdotom o Ibni Rušdu i Ibni Arebiju. Navodno (mada u odnosu na izvore u kojima nađoh ovu angdotu mogoa bih izostviti navodno, ali pošto je u skladu s tim da sumnjam u sve ovakve historijske naracije ostavio sam ovaj blagi oblak sumnje i moga osobnog otklona). Helem, sreli se Ibni Rušd i Ibni Arebi i Arebi kaže, onako sebi, ili njemu, ili čisto glasno razmišljajući: Na'm (arapski) da. Ibni Rušdu se lice ozari, a Arebi će ti onda, opet sam sa sobom pospremajući, ili je svjestan da je već ušao u konverzaciju s mladim filozofom, za ovoga i za samoga sebe vjerovatno iznenada reće: La (arapski) ne. Ibni Rušdovo lice se rastuži i pokri ga blaga sjena straha i razočarenja. Zatim Arebi, vidjevši da je vrag odnio šalu u smislu može ispasti neozbiljan i provokativan reče za mene čubvenu misao, a i cijela anegdota mi je čuvena i mogao bih dodati još koju elaboraciju, ali ona je inteligentnim toliko smaoočita i toliko samosimbolična da nije potrebna ni jedna moja riječ više). (N'm ve la) Da i ne, ali između toga pucaju ljudske šije i drobi se duh.
(PS: Ovi komentari između u anegdoti su moje autorsko djelo i ne naslaze se u originalu. Da se zna.)
Rekla sam nekako me podsjecas na hermetika, bar mi tvoje misli ovdje ostavljaju takvu sliku..jako jako meni zanimljivo.. ? mamita??
Divne riječi, Čitateljko 🙂
Teoretičaru, zanimljivo promišljanje.. I nit. Neko jeste u pravu u takvom uglu gledanja i, moram primijetiti, tvoj je ugao romantičniji, u pravom značenju tog pojma. Dovoljno je da je neko zacijelo u pravu.
Sukusna je priča, vanredne snage. Drago mi je da si je prenio. Nešto razmišljam da je razgovor vođen između Ibn Rušda i oca od Ibn Arabija, jer je Arabi bio mlađi od Rušda, a ova dvojica su se družili.
“Da i ne, ali između toga pucaju ljudske šije i drobi se duh” – dragi Bože, kako silovita misao!
Jarčice, volim kad mi dođeš ♥️
Hermetik? Vrlo sam obična, sa neobičnom žudnjom za čitanjem i meditiranjem upravo dok pišem.