Velika godina

Ovo je još jedan razgovor gdje mnoštvo leptira sinhronizovano čini jednu tajanstvenu stvar u vazduhu. Vazduh, sav od duha.

Vjerujem da imamo pogrešnu predodžbu o tajni. Ona nije sa žutih stranica, jer mene i vas, mnoge od nas, žute stranice zapravo i ne zanimaju. Tajanstveno je ono što znamo, ali ne znamo kako to znamo.

I onda se na titravom etru nad poljanom rasprostrla manja, rekli bi ista takva poljana. Pridržavana u ravni, njihala se zavodljivo, poput najtanje svile na vjetru koji umire. Jedan od najvažnijih sastojaka lijepog je sporost, puštanje vremena da teče kao da ga neće nestati. I u toj pravoj poljani lice je odlazilo sa glave u punoj, dugotrajajućoj kružnici, ako bi trebalo opisati slikom sve one kutke i detalje u koje se lice zagledalo.

Savršenost je moć širenja koja ne prestaje. Širi i iluminira. Osvjetljavajući stvari kao radoznalost, nalazeći u sebi zadovoljstvo da budu otkrivene, kvarkovi tih stvari se bude i budu.

Lice će se možda vratiti na mjesto za Veliku godinu, a možda i nema tih pompeznih incidenata koji bi obilježili cikluse. Ne znam.

Ovo je još jedan razgovor pod planetama, rezoniranje u vibracijama dešavanja, kada zvukovi muziciraju, izvjesno prisutni i neizvjesno nagoviješteni.

Čovjek u suglasju samo bi plutao. Šireći se tragom iluminiranja.