Osjećam prostor. To je ehoizirano, gdje ne prestaje jedna misao upletena u sinhronitet i začinjena disharmonijom koju bi na tim mjestima odredio veliki majstor: Moguće znači da je sve moguće i drugačije ga se ne može objasniti.
Ono čega se sjećam i gdje putujem unazad, unaprijed, ujedno, u jedno.. A stojim, dok protiče, jer i kad sam usred struje prepoznajem odsjaj na detalju koji je vjerovatno samo meni bio bitan, pamtljiv, važan – znak; i on je duboko intiman, nedjeljiv za objavljivanje uokvireno velikim riječima.
Ove kuće su žive, ne postoje mrtve stvari. Ono što nema volje za samopokretanjem duže traje da očuva konture priče, jer se dijete može voditi samo donekle u bljesak, u neviđeno.
Prostor je neviđeno.
A poznato, jer nastavljam pod imenom; pa se vrijeme, s vremena na vrijeme, prilagođava, uglavnom me čekajući, jer puno putujem s istog mjesta na isto mjesto.
Osjećam prostor, živo i obnavljajuće sada u kojem misli utaču jedne u druge od istih sastojaka tvoreći čudovišta i vile, najčešće s toliko nanosekundičnih transformacija da je tu stvar najlakše anestezirati. Kao ono što se podrazumijeva i o čemu se, stoga, ne govori.
Najmanje se govori o onome što svi nekako znamo, a svi, ponovo, znamo da prenošenje nije toliko savršeno, niti je toliko efikasno. Možda i žalim što najmanje govorimo o onome što svi nekako znamo. Nedostaje mi to, a ako mi nedostaje znači da je tako bilo?
Ako bih trebala opisati prostor: Evo ga. Ako bih trebala dati više poznatih detalja, ušla bih u vas, a to ne mogu. Vjerovatno ni ne želim. Zato čujem krajeve rečenica kada tačka visi, naravno unekoliko odaljena od prethodnog sadržaja, i čini veoma važne stvari neodređenima iako mogu, bar do pred sami kraj, biti saopštene izrazito sigurnim riječima.
Ne mislim, osjećam prostor u kojem nešto što nisam ja sa svojim specifičnim kvalitetom dolazi do mene i uglavnom pomiluje opnu tako tanku, da već prevaljeni trenutak kaže da je nije ni bilo. Da sam to ja, oduvijek, sa tim novim kvalitetom. I zapravo, tačno je, novo ne postoji, osim ako ne dobije novo ime iz Usta Riječi.
Vrijeme je za spavanje.
Ne znam sjećaš li se onih slikovnica koje prate stožernu fabulu i onda se čitaocu (kada dođe do ključnog događaja od kojeg zavisi rasplet priče) ponudi izbor: “ako krenete ovim putem, nastavite na toj i toj stranici, a ako odlučite ići drugim putem, otvorite tu i tu stranicu”, ali je moj mozak, valjda po tom šablonu iz djetinjstva, ovu priču čitao kao jedan od mogućih završetaka posta “Dužine sadašnjosti”.
Uživala sam u ovoj asocijaciji 🙂
Sve mi je teže graničiti konekste, tako da se i ne mogu izjasniti šta je čemu nastavak ili; da li su nastavci hronološki sazreli, pa tako i vremenski poredani. Zato ću se osloniti na tvoj doživljaj 🙂
Iako, i kod tebe vidim pisanje samo jedne, samo jedne priče. Priču, valjda, determinira isključivo njen smisao. Čak su i konteksti detalji.
Podravljam te Raro 🙂
A ja sam uživala u pričama, tim više što sam prvu priču čitala u lingvističkom kontekstu koji vrijeme definira kao apstraktnu lokaciju, dok se ova druga priča može čitati i sa aspekta (kvantne) fizike – teorije realtiviteta i “zakrivljavanja” prostora. Shvatam zašto je kontekst nebitan, ali nužan. I baš zato što tebi doživljaj diktira kontekst, a ne obrnuto, ova je moja asocijacija bila više podsvjesna želja da ona priča ne završi ondje, već da se još više razvije, kontekstualizira i nastavi unutar neke druge i drugačije priče.
Kada je nešto postojeće, ono se kontekstualizira na sve moguće načine, kao što je to ovdje slučaj: priče o egzistiranju prostora u čovjeku, a ne pukoj egzistenciji čovjeka u prostoru.
I, sve mi je zanimljivo!
Nekada su ovo putovanja, nekada molitve, nekada terapije, nekada žeđ za lijepim, nekada žeđ za mirnim. Drago mi je što u mojoj -potrebi-, da to objedinim pod jednom riječju, pronalaziš inspirativne sastojke.
Ovdje, baš ovdje, analiza je tvoje polje. Bog ljudima, između ostalog, podari i najprikladnije čitaoce, a zapravo im je krajnja uloga u tom procesu da objasne. Iz perspektive autora, a onda – vice versa.
Kada je u pitanju prostorna orijentacija, jednom si dimenzionirala profil optimalnih čitalaca sintagmom – „putnici u glavi“ :jedan-space-twist-otpozdrav:
Ja msm da samo novo i postoji, jer je sve novo svakim novim sekundom.
Raro, putniče ♥️
Da, može i tako Tvorničar 🙂 Tipovala sam na transformaciju istog.