Eva je imala problem sa granicama. Sanjala je san, počinjala je prepričavanje ne bivši sigurna da li je baš bio to, i uz rub kapljice na pozadini sasvim nestvarno pojačanog zelenila vidjela malene istraživače u odbljescima dijelova molekula koji su se vrišteći otimali da se oslobode od stiska velike sile što ih drži na okupu. Tu bi vrijeme teklo izrazito brzo kako i inače teče kod malih stvari, ali je blizina i jasnost scene Evi akcentirala bar na hiljade strašnih unutrašnjih pokušaja da kap ode u novo, neistraženo stanište.
Ponekad bi se zaboravljala, pa bi prepričavanju dodavala sasvim nejasan dio u kojem je glavni protagonista život vilinskog konjica od jednoga dana što je za sobom vukao tamno isparenje, baš iznad svjetlucavih krila. Gizdavo je vukao svoju smrt pokazujući joj bezbrižnost postojanja, toliko zavodljivu da se nije jednom desilo da ova zaboravi svoju ulogu u trenutku previše.
Toga dana Eva je posmatrala umjetnika što je sjedio pred spuštenim nebom opruženih ruku na koljenima, tako da mu zapešća bivaju tačke spajanja. Pratila je njegov nagon prefarbavanja neba u vlastito stanje i znala je da neće na dobro izaći nakon dvadesetak sati pošto će on sjediti tako tu. Evino oko imalo je obzorje osim fokusa koji je pokrivao horizont, pa je negdje usred priče o vilinskom konjicu vidjela kako slikar apatično čupa kosu, nezadovoljan nebom koje je proizveo.
Imala je ozbiljan problem sa granicama, tačkama, dubinom i spiralnim nezavršecima. Tako joj se u prepričavanju pojavljivao čovjek u togi sa viskom, koji je pomjerao mjesta iznicanja velikih građevina. Njegovi zidovi bili su pravi prema poravnanjima, a uglovi su sjekli svemir ili ga zakrivljivali lukovima. Građevine čovjeka s togom imale su beskorisne rupe na upadljivim mjestima. Ti duboki crni krugovi nisu skrivani i to je nerviralo, osim kada se zabavljala mišlju da će kroz njih, jednoga dana, biti provučene sajle koje će ogromna zdanja od bijelog kamena pretvoriti u prikolice za ptice koje lete.
Eva je viđala stvari u svojoj svakodnevnoj tami, gotovo da je čula linije, umnožavanje sfera, vrćenje spirala i topot tački. U svome potencijalu izvanjski nerođenog izgleda svijeta, Eva je patila samo ponekad. Kada bi shvatila, a otkrivala je to često, da ni slijepi kao ona nisu doživjeli tu njenu veličanstvenu ljepotu iako bi im zaista, zaista vjerovala na riječ da su pažljivo gazili, nesigurno kao po vodi, usred veličanstvenosti neke drugačije ljepote.
