Tri sloja prostora
na mjestu vremena
i milje drame iza pragova
kuće što se ponavlja.
Sunce u meni nije izlazilo
mojom zaslugom,
osvjetljenje je tu
bivalo i čekalo.
U pozorištu
kulise gore,
jara raskošno
zakrivljuje lutke.
Scena skreće pažnju s razgovora
tri ponovljene desne ruke:
– Ja sam tebi,
– Ti si meni,
(mi smo, ja sam sebi nama)
učinila puno
(jadna jedna riječ za rimu).
Da svjetlo pitam,
šta je ono,
dok ponavlja me
tu na pragu;
dok svjetlo pitam
ja sam prizma
što lomi stvarnost
po neodređenom kroju.
hoce li bit jedna SF glava ? 🙂
Svi smo prizme što lome svjetlost na svoj način.
Veliki, načula sam od fanova da je Asimov pisao SF poeme, ali iz nekog razloga valjda nisu objavljivane.
Pozdrav druže 🙂
I stvarnost Tvorničaru, bar ja vjerujem u to.
nije to isto:)))))
Slažem se s Tvorničarom, samo trebamo prepoznat na koji način lomimo svjetlost i cvjetat haha
Cvjetati treba svakako, uzbudljivije je od (o)sušiti se 🙂 E sad, da li je uslov za to sagledavanje načina na koje lomimo (unutrašnje) svjetlo?
Mislim da je za cvjetanje dovoljno dozvoliti sebi da vidimo svjetlo. Bar za početak, definitivno.
Dobrodošao JuEFoKrig, dobar nick 🙂
Veliki :-)))
Ako naleti, naletiće. Haha, da mi zakačiš koju stotku, možda bih i realizovala narudžbu :-)))