Gdje ima pokreta, nema trajnog kvaliteta, čiste (s)tvari i pojave. Sve što je u pokretu zapravo nema identiteta, “karakteristične jedinice” od latinskog identitas. Ono i jeste i nije, poput kvarka, kojem da bi bio jeste treba posmatrač, neko da ga sagleda, doživi, iskusi, osvijesti, ovaploti. Nefizikalnim rječnikom rečeno, kvark do tada spava u stanju i jeste i nije.
Interesantno je da posmatrač ispunjava uslove da bude posmatrač samo ukoliko, kao velika (s)tvar, postiže tačku referentnosti svojom veličinom u odnosu na kvark – malu (s)tvar ili ukoliko, kao posmatrač, tačku referentnosti postiže velikom udaljenošću od kvarka. Zašto su ogromnost tijela i/ili ogromna udaljenost -od- uslovi za postizanje referentnosti tačke, težišta posmatranja? Zato što pružaju iluziju nepokretnosti, odnosno u poređenju sa malom (s)tvari – kvarkom zaista djeluju efektom nepokretnosti.
Nepokretnost je uslov za jeste, ono je čista (s)tvar ili pojava; samo je nepokretnost identitet. Nepokretnosti zato mora biti i u onome što je i jeste i nije.
Ovdje, na ovom mjestu, primjećujem dvije vrste donekle svjesnosti, i jeste i nije svjesnosti, i jeste i nije identiteta, a valjda su jedina vrsta svjesnosti koju sam doživjela i iskusila – ljudi. Prve donekle svjesnosti opčinjene su pokretom i transformacijom, dok su druge fiksirane za nepokretnost. Prve, vidjevši svjetlost, vide divne boje spektra, a druge, zaslijepljene, ne vide ništa, ali gledaju shvatanjem, poput shvatanja naredbe; doživljavaju poruku referentne tačke, misao Ja samo jesam i samo ja jesam.
Iz spektra se iščitava ljepota i ljubav, dovoljne da se pokret i transformacija prigrle kao ideologije bezidentitarnosti. Spjevano je to u Vedama:
Ja sam talas u okeanu sreće
Ja i okean smo Jedno
Ja sam Okean
Ja sam To
Sa drugima, svjesnima referentne tačke svome kvarku, odnosno poruke u misli Ja samo jesam i samo ja jesam, ponešto je teže, jer ovo su kategorije nadljepote i nadljubavi. To su kategorije nadkonformizma i nadhedonizma, čiste mentalne kategorije u kojima nema osjećajnosti, jer nema pokreta i transformacija u njoj; tamo je zadovoljstvo potpuno, pa i nema imena, a kako je to i rekao Lao Ce: Ime koje se može imenovati nije trajno ime.
Duša je naš identitet, karakteristična jedinica, i možemo sa njom učiniti dvije stvari. Ubacivati je u moduse pokreta i transformacije, shvatiti je kao (s)tvar ili pojavu podložnu ideologiji bezidentitarnosti. Možemo, kažem, željeti sa njom učiniti da postane sve. Stapanje sa Bogom?
A možemo se i truditi ostaviti je na izvorištu, čistom, da prirodno ostari, stekne svoj kvalitet bez našega idejnoga nametanja identiteta za nju. Taj kvalitet iz baš toga identiteta, pojedinačne karakteristične jedinice, zbog nečega je veoma bitan. Da znamo zbog čega, da tome znamo dati ime, to ne bi bilo trajno ime.
Čovjek je dokaz da Bog istražuje Samog Sebe. Ne zbog toga što ne zna, nego baš što Svojim znanjem sve obuhvata. Nezahvalan ne može razumjeti kakva nam je blagodat predočena.
uh,cisto me preznoji bona 🙂
citam 3 puta, pokusavam nesto da iskopam iz uma i iscijedim nesto uvijek na ovako pitanje.. drago mi je da je jedan od mogucih odgovora nadosao, ili da je potpunije vec na ono veliko-malo odnos prije par postova..
“posmatrač ispunjava uslove da bude posmatrač samo ukoliko, kao velika (s)tvar, postiže tačku referentnosti svojom veličinom u odnosu na kvark – malu (s)tvar ili ukoliko, kao posmatrač, tačku referentnosti postiže velikom udaljenošću od kvarka. Zašto su ogromnost tijela i/ili ogromna udaljenost -od- uslovi za postizanje referentnosti tačke, težišta posmatranja? Zato što pružaju iluziju nepokretnosti, odnosno u poređenju sa malom (s)tvari – kvarkom zaista djeluju efektom nepokretnosti. ”
(nad)konformizam i (nad)hedonizam cista entropija,ekstaticno monotono stanje.. nisu mi bas dragi
siromasni smo rijecima i idejama da bi pokrili Apsolut, svaki put me vrati na pocetak..
… I ja sam talas u oceanu sreće!
“Imagine”! – možeš li to zamisliti?
petak, 21.septembar 2018. u 00,35 h.
Vrlo klizav teren!
O Bogu znamo samo ono što On kaže o Sebi. Nije mnogo rečeno, jer se odmah suočimo s problemom interpretacija.
Svidja mi se tvoja obazrivost, jer definitivno se lahko polomiš.
Istražuje li Bog samoga Sebe? mi u prvi momenat zvuči blasfemično, u drugi pa ne. I tu je baš u toj poziciji neizvjesnosti neka izvjesnost. U tome neznanju, neko znanje.
Pitanje implicira “prirodu Boga”. Hadis nas usmjerava da ne razmišljamo o “zatu” (prirodi, suštini) Boga, nego o Njegovim stvorenjima. Iz toga se je razvio islamski misticizam (sufizam).
“Priroda” Boga i kako dovesti Boga u realnost su dva pitanja na kojima suštinski stoji sva filozofija i misitika. Filozofija, Aristotel i Platon, su Boga ostavili izvan realnosti. Ono Bog je stvorio svijet, i umaknuo se, dao je pravila (kroz svete knjige) i sad nas promatra, odnekud iz Svoje neobjašnjive i nedotakljive Prirode, a misticizam kroz iskustvo pokušava dovesti Boga u realnost (ma šta to značilo). Na kraju sve završava u Spinozinom panteizmu, koji se na neki način podsmjehuje i razumu i iskustvu.
Wallahu e'alemu.
Sve sto je u pokretu nema identiteta?
Dakle identitet mozes imati samo ako se ne mijenjas? Cudna teorija!
Identitet nije ono sto kopiras od drugih nego je skup karakteristika jedne individue. Te karakteristike se moraju mijenjati.
Dusa nije identitet … ali ona nije ni narav, karakter, temperament ili cud.
Budući da smo stalno u pokretu, naš identitet je u principu iluzoran. To su temelji advaite i budizma. Ali, možda u nama ima nešto nepromjenjivo i isto bez obzira na sve okolnonosti. Naš unutarnji posmatrač. Možda smo kombinacija promjenjivog i nepromjenjivog. A opet, ja više naginjem toj točci u kojoj nemamo fiksni identitet, jer se stalno mijenjamo. Činjenica je da smo u konstantnoj promjeni,, to se ne može negirat.
Aa Bog možda istražuje samog sebe kroz nas same. Jer ako smi mo okean, ako smo mi To, a istražujemo sami sebe, onda Bog istražuje samog sebe jer je on mi.
Dobro prozires vizionarskim pristupom i iznosis neke bitne misli o nekim naocigled banalnim pojavama i odnosima u onome cime se bavi nauka (kinematika, dinamika, i cijela energetika). Ovo ne bih ja nazvao teorijom samo… Vise je ovdje stvar pitanja filozofije nauke, ne naučne filozofije.
Kratko samo mi daje smjer ovaj tekst, ne da pravim osvrt na njega nego misao koju su napisati ovdje kao pravac u kom mi je insprirativno razmisljati.
Tijelo koje se kreće neprestano je izlozeno promjenama osobina, samim tim i promjenama identiteta, jer se njegova unutarnja energija mjenja shodno kretanju.
wikipedia kaze ovako “Identitet (lat.: identitas = karakteristična jedinica) je individualna karakteristika odnosno osobina po kojoj je predmet ili osoba prepoznatljiva ili znana. Pitanje u vezi ličnog identiteta se bavi uslovima, pod kojima je neka osoba u jednom vremenu, ista osoba u drugom vremenu, što je poznato kao lični kontinuitet. Ova vrsta analize ličnog identiteta osigurava skup potrebnih i dovoljnih uslova za identitet neke osobe, kroz vrijeme.”
Kretanje je tako uslovljeno njegovoj promjenjivoj energiji i energijama koje uticu na te promjene pa i samo kretanje tog tijela. Nepomicno tijelo moze da posjeduje nepromjenjiv identitet samo ako je njegova energija nepromjenjiva i dovoljno jaka da na nju ne uticu tijela koja nailaze na njega ili se krecu u njegovoj blizini. Pitanje je da li poznajemo u prirodi ili u kosmosu takva tijela? ja mislim da ne poznajemo.
Inace, odavno prije sam lično ( za sebe ) teoriju relativiteta odbio kao dovoljnu, bas zbog ovog pravca razmisljanja i pokusaja da sam stvorim viziju o tome.
a dalje moje razmisljanje ide u pravcu
1
PROSLOV
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
2Ona bijaše u početku u Boga.
3Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
citajuci komentare svi se nekako drzimo nauceni koncepata, ‘moderna’ ideja panteizma bi mogao biti kao nesto poput mehanizma ogledala i perpetual motion.U pocetku bijase rijec bi bilo vezano za neku definiranu tacku u proslosti hmmmmm..tesko bilo cega da se dotaknem..
veoma zanimljiv osvrt na koncepte iz fizike – superpozicija i entropija, u nešto drugačijem ruhu.
kretanje je dakle, transformacija, no statičnost bi onda trebala biti… stagnacija? zašto je transformacija uopće loša? ako bitak ostaje isti, a fundamentalne vrijednosti se ne mijenjaju (uzimajući u obzir da navedena duša nosi određenu spiritualnu težinu i da je svijest potkrijepljena određenom intelektualnom težinom), onda stagnacija postepeno vodi ka degradaciji, i naposlijetku, degradacija vodi ka potpunoj propasti.
manjak kretanja u prirodi rezultira manjkom života, dok potpuno odsustvo kretanja znači smrt. ili ako navedeno predstavimo kroz osnovne čestice, nepokretnost je stanje minimuma entropije i entalpije (odnosno, vrijednost entropije i entalpije su jednake 0), kretanje ne postoji i života nema. nepokretnost je u ovom slučaju izuzmanje svega, ne postoji ni jeste, ni nije. drugim riječima, ne postoji ništa u bilo kojem smislu. ultimativna smrt svemira kojeg znamo.
ovaj post me je blago zaintrigirao jer se kosi sa određenim uvjerenjima koja postoje u meni otkad sam došao do određene granice svjesti. no, shvatio sam da, iako su moja uvjerenja dijametralno suprotna, krajnja želja ostaje ista – težnja ka kontinuitetu i balansu.
“Da znamo zbog čega, da tome znamo dati ime, to ne bi bilo trajno ime.”
veoma lijepo opisana transformacija. svijest, kao i duša, i jesu i nisu, u isto vrijeme. krećemo se i na kraju, eventualno postanemo ono što jesmo i nismo, ono što jesmo i nismo trebali biti. no, bitak ostaje isti. varijable koje idu poslije bitka ga ne mogu promijeniti, ali postoji velika mogućnost da krajnji rezultat biva promijenjen.
što se tiče inicijalnog pitanja – sve je u domenu mogućnosti. čak i najmanja mogućnost je velika, jer stavlja pod upitnik apsolutnu moć više sile. viša sila bez apsolutne moći nije viša sila.
hvala za tekst, odavno nisam imao misaoni eksperiment ovakvog tipa.
Silence ; to o Bogu sto navedoh i jeste samo jedna referentna tafka na koju se ogleda ( ili ne ogleda) znanje iz kojega crpimo ideje vodilje za vizije i premise o nečemu. Sama definicija Boga, ili ako razmatramo najzastupljenije definicije Boga, dolazimo do zbunjenosti ili ograničenosti da logično shvatimo ili prihvatimo o čemu se radi. Pozicija referentnosti u koju shvatimo Boga, najčešće je pomirljiviji način prihvatanja definicija koje smo naučili i prihvatili ih u obliku vjere u to.
Ako prihvatimo panteizam tj da je sve bog, onda se gubi pojam početka i kraja nečega.
Ali opet;
Iz perpetul mobile se tvrdi da energija ne može nestati ili nastati iz ničega, ona moze samo da mjenja oblike iz jednog energijskog stanja u drugi. možda je opravdanje ili nije, to sto mislim da mi ne poznajemo dovoljno energijskih stanja, ili iz ne prihvatamo zbog ne iznalazenja načina da ih povežemo sa ovim koje poznajemo i o kojima smo nesto kao naučili i o kojima znamo koliko znamo.
prosto stvar epistemologije- primjer: Kako uopce znamo za Boga kao vrhovni objekt i prvi impuls i odakle potice znanje? Ili smo prosto ograniceni da spoznamo, ili taj Objekt posmatra/istrazuje sebe kroz prizmu subjekta, jer ne zna kako je biti subjekt..jos jedna ideja
Bog je ovdje Subjekat. Neko je u komentarima odlično napravio tu distinkciju između Boga kao, uslovno rečeno, Opšteg Objekta i Boga kao Subjekta. Izgleda da mi je i zbog toga zanimljivo razmišljati o ovome Lovice.
A zahvalnost? Ogromno je, jako je!
Veliki, granične teme za tvoju (a)teističku deklaraciju? 🙂 Paa, razmotri :-)))
Jarčice, entropija je i meni neminovno naišla. Da nije oformljena kao dobro znani koncept, da li bi nam naišla? Izgleda da Aristotelu nije, jer je on prvi (bar ja ne skontah prethodnicu) Boga nazvao Nepokretnim Pokretačem.
Mogu Tango, mogu 🙂
I meni se dopada tvoja obazrivost Teoretičaru. I mekoća 🙂
Znam za taj hadis. A onda često izaberem biti “bliže”, odgovoriti ovako na Najbližu Blizinu. Izbor za koji odgovaram, naravno. Dilema je da li to trebam pisati da drugi čitaju. Tu je sklisko, baš.
Za mene je Bog tu, a propos Njegovog dovođenja u realnost. Valjda će se nekad reći (meni, subjektivno) da li je to zbog toga što ja to želim ili zato što znam. Mislim da razumiješ distinkciju, važna je.
Panteizam ne. Ovo bi trebalo biti upravo suprotstavljanje tom konceptu, zbog nepomičnosti. Možda griješim.
Da, Allah najbolje zna.
Jasnistave, iz usko psihološko-sociološkog ugla posmatranja besmisleno je, da. Ako pokušaš iz usko filozofsko-fizikalnog ugla, možda..
Tvorničaru, upratila sam ranije da tako razmišljaš. Znamo ponešto o istim stvarima. Ovaj tekst, između ostalog, možeš shvatiti i kao direktno obraćanje tebi i tom konceptu.
Ne mislim da Bog istražuje sebe kroz nas – između ostalih svjesnosti. Mislim da istražuje naše istraživanje Njega; mi taj proces moramo izvrtiti u pravolinijskom vremenu, iako On oduvijek zna krajnji rezultat i Svoju Volju (u nečemu što bih nazvala skupno vrijeme). No, On je dao i ljudsku slobodnu volju. Negdje bi tu bio prostor za pitanje iz naslova.
“Nepomicno tijelo moze da posjeduje nepromjenjiv identitet samo ako je njegova energija nepromjenjiva i dovoljno jaka da na nju ne uticu tijela koja nailaze na njega ili se krecu u njegovoj blizini.“
Čitaš me kao knjigu koju si sam napisao Legal 🙂 Zadivljujuća je ta pažnja i posvećenost s kojom prilaziš mislima drugih ljudi. Ta vrsta poštovanja drugog bitka divna je osobina.
Da, stvaranje je u Njegovoj Imaginaciji. A, koji je koncept radi shvatanja toga čovjeku bliži od koncepta riječi? Frekvencija – isuviše smo prirodom ograničeni za to. Matematika – netačne su nam početne mjerne jedinice, iako su izgradile funkcionalan svijet ispod našeg neba (i samo do vrha našeg neba). Slikarstvo i oblici – počivaju na prirodi, a samo ona nije Bog. Informacija – previše uopšteno za našu moć shvatanja. Ostaje misao. A za njeno prenošenje kod ljudi (doduše manjkavo) – riječ.
Uživanje je imati čitaoce sa takvom kvalitetom predznanja Eryri 🙂 Kvalitet nije u samom predznanju, nego i u dedukciji i sintezi. Bliski su mi deduktičari.
Stagnacija? Ako je kretanje transformacija, statičnost je čistoća.
Transformacija nije loša, ne pričamo u dobro-loše postavkama. Pravo ime za tvoju stagnaciju je čistoća, a zašto je čistoća loša? Čistoća se čistom čistoćom degradira i, naposlijetku, propada? Mislim da se apsolutno čisto, inače apsolutistički pojmovi, ne ponašaju entropično jer ne slijede prirodne zakone. Zakoni su za nivo ispod, apsolut je zakonodavna energija. Ovdje bi bilo zanimljivo istražiti ranije pomenut koncept Aristotelovog Nepomičnog/Nepokretnog Pokretača, te toransku strukturu stvaranja, od izvora ka dnu. Postavljena je kao ilustracija/shema negdje u starijim postovima.
Koncept teorije polja je ono što sam podosta istraživala u posljednje vrijeme. Daje stvaralački zamah kvantnoj mehanici u njenim rupama, a praktično obesmišljava elementarne čestice, ako ćemo ih konzervativno shvatati kao materiju.
“Ne postoji ništa u bilo kojem smislu” – misao, posebno velikog tijela (na način na koji je to sažeo i pojednostavio Legal u njegovom citatu koji sam prenijela), oslobođena je odnosa -sa- i bilo kakve uslovljenosti od elementarnih čestica. Ili razmišljaš drugačije?
I onda, citiram uz fanfare: “veoma lijepo opisana transformacija. svijest, kao i duša, i jesu i nisu, u isto vrijeme. krećemo se i na kraju, eventualno postanemo ono što jesmo i nismo, ono što jesmo i nismo trebali biti. no, bitak ostaje isti. varijable koje idu poslije bitka ga ne mogu promijeniti, ali postoji velika mogućnost da krajnji rezultat biva promijenjen.” Upravo je to to na što sam ciljala. Religijski bi se to nazvalo slobodnom voljom.
Hvala tebi Eryri, zadovoljstvo je moje 🙂
zahvaljujem na lijepim riječima. još veće uživanje je imati priliku čitati kvalitetan i unikatan sadržaj prožet mudrošću koju nesebično dijeliš.
izgleda da se malkice konceptualno nismo složili. potpuno se slažem sa pojašnjenjem u apsolutistički nastrojenom kontekstu i logičnije je tvoje gledište jer si se više bazirala na apsolutističkim pojmovima. s druge strane, uzeo sam u obzir entropiju, kretanje i energiju, odnosno isključivo su pojmovi iz fizike bili u igri, što je relativno ograničavajuće u odnosu na ono što si htjela da kažeš. upoznat sam sa Aristotelovim Nepokretnim Pokretačem, ima itekako smisla u ovom kontekstu. nije mi palo na pamet.
kvantna teorija polja, ne samo da obesmišljava elementarne čestice, već i dobar dio kvantne mehanike. smatram da je prerano donositi bilo kakve zaključke po tom pitanju jer je navedeno još uvijek – teorija. tek je nešto površina zagrebana sa LHC-om, no opet nema nikakvih konkretnih ili definitivnih pomaka koji mogu rasvjetliti goruće teme ove problematike. jedino što se može reći sa sigurnošću je to da sve počinje i završava sa energijom… što opet postavlja više pitanja nego što daje odgovora. ako još u jednačinu ubacimo i malo filozofije, onda situacija postaje zaista zanimljiva.
pojednostavit ću – izostanak kretanja => izostanak energije => izostanak života => izostanak postojanja. na transcedentalnom nivou ništa od navedenog nije bitno, već je apsolutno i uslovi ili ograničenja ne postoje. ono što je apsolutno ujedno i jeste čisto, te transformacija (kretanje) poput one što sam pomenuo na primitivnom nivou nema smisla, jer transformacija (kretanje) neće ništa promijeniti ili učiniti boljim. pretpostavljam da je to još jedan dio slagalice što si htjela predstaviti.
drago mi je da sam barem djelimično shvatio suštinu posta kako si zamislila. često je teško diskutovati o ovakvim temama, jer u većini slučajeva imamo svoje ideje i interpretacije (sa ograničenjima ili manjkom ograničenja) transcedentalnog. prilično grubo pišem, jer kada bih probao malo detaljnije, maltene svaka rečenica inicijalnog posta i komentara ima materijala za nastavak diskusije ili pak potpuno novu diskusiju.
hvala još jednom, i ujedno nema na čemu, zadovoljstvo je obostrano.
Zapravo ne vjerujem da su ideje naše, a propos nesebičnosti. Ali, to je druga tema.
Da, da, skužila sam da si se držao strogo fizikalnog riječnika i šifrarnika značenja. Dopalo mi se što kontaš to i što to negdje, poput mene, doživljavaš važnim. Recimo da uvijek sanjam naveliko. Šta god to značilo. Sinteza fizike, filozofije, kosmogonije i kosmologije, pa i religije (jer je usko vezana za potonje dvoje, pa i filozofiju).
Složili smo se mi u svemu čim si potpuno skontao poentu. Više nije ni bitno da li je ta poenta održiva ili nije, bitno je da je moguće eksterno iskomunicirati (što meni, u najvećem broju slučajeva, ne uspijeva).
Hej, Eryri, 🙂