Bila sam uz nju, izučavala sam je dovoljno dugo da sam u stanju izravno iščitati namjeru majstora da je ne otkrije cijelu, nagu, u naletu; da joj ne dozvoli da sagori već tu, u tom trenutku, pa da onda niko ne čuje njenu ljepotu. Pahlbelov Kanon u D duru, Hačaturjanov Valcer iz Maskarade, Šeherezada od Rimski Korsakova, Orfova Omnia sol temperat.. autori su polagano isisavali sokove iz onoga što će se samo za potrebe ove slike predstaviti kao mlada, nijema djevojka. Na koncu su je isisali do kraja i ostavili da umre, a tada je ušla u svoju vječnost.
Koliko to što su je različito dozirano puštali u nizu trenutaka utiče na njenu ljepotu i, ako je to primjenjivo na muziku, da li je primjenjivo na osjećanja, na ljubav? Zagovaram li ja proces koji bi, u konačnici, mogao odvesti u automatizaciju i robotizaciju, robovanje patternima, ili postoji nešto u toj mjeri, radije u odmaku od subjekta tako što mu prepuštamo integritet i dostojanstvo ne usisavajući ga posve u sopstvenost i sopstveni perceptivni obzor?
Razgovarasmo danas o književnim djelima i ona se usprotivi mojoj tami u Geteu ili Bodleru, a ja se ćutke jezivo naježih od sipljivih, ponekad isuviše suvih, a ponekada memljivih redova njenog Emila Zole. I tu smo, uglavljene u naše perceptivne obzore, možda zato što sam ja kvalitetnije od nje iskusila hororiku Zolinog siromaštva, a ona Geteovu tamu ispod teških plišanih kaputa sa ovješenim zlatnim, džepnim satovima. Možda, a možda i ne.
A ponovo, nije to samo ni u količini puštanja onoga iz naleta, ima u kontroli protoka muzike, riječi, boje, gline ili gipsa, u arhitekturi.., ima prilazaka tom ipak svome subjektu iz različitih kutova; ima svađa u pokojoj disharmoničnoj snizilici na način kako se to istočna bazilika na Trgu svetog Marka monumentalno svađa sa svojim romanskim okruženjem. Kako su oni iskontrolisali da ne sagore u velikoj vatri svoje ideje i kako je taj metod primjenjiv na nepotapanje u sebe, osjećajno gušenje i agoniju?
Čovjek je mali ispod svojih stubova, a čeka ga nebo. Ljubav ne poznaje subjekat. Ako je takva, u korjenu joj je ljubav prema sebi, a to je više samoodržanje od ideala ljubavi. Ljubav koja ne poznaje subjekat rasprostire svoj intenzitet šireći ga, dok je vertikalno osoliko slanje vezano za isto sjeme. Čovjek je mali ispod svojih stubova, a čeka ga nebo.
