Mislila sam ne zabilježiti ovu prevažnu crticu, jer sagledava misao koja je rečena u strogo estradno-dnevnopolitičkom kontekstu, ali me, u principu, zaboli. Nauka i njene discipline, posebno filozofija, ne smiju se zloupotrebljavati na ovako skaradan i jeftin način.
Kaže profesor Nerzuk Ćurak: “Biti intelektualac znači biti u negaciji spram dominirajućeg subjekta (…)”.
Nepoštovani profesore Ćurak, biti intelektualac znači biti u afirmaciji spram vrijednosti koje se zastupaju, jer ako nekom intelektualcu padne na pamet da bude u negaciji spram nauke, kao dominirajućeg subjekta, to bi Vašom tezom bilo potpuno opravdano stanovište. Štaviše, to bi ga dovelo u status bivanja intelektualcem. Zašto da ne, ta toliko je intelektualaca koji su u negaciji spram, na primjer, Boga kao ultimativno dominirajućeg subjekta za bar pola Planete.
Na niskim je granama kultivisano društvo u kojem seljak, u pravom značenju tog termina, zna pogubnost stanja negacije spram nečega, koje onda, natraške, dovodi do stanja afirmacije spram nečega drugog, a prominentni intelektualci toga društva tu pogubnost ne umiju spoznati. Pogubnost stanja u kojem se, dakle, prvo spozna šta se neće, pa tek onda, na osnovu toga, spozna šta se hoće.
opsjednutost “strancem”, “pobunom”, “Miltonovim Sotonom” našeg vremena me zaista brine; mogu samo s prezirom gledati “umjetnike” kojima je jedini cilj da “šokiraju” i “ruše” (šta više?) – nasljeđe vremena u kojima su takve predstave imale opravdanje u autokratijama i “Crkvi”, ali sigurno ne više – ili možda romantiziranje nekog zamišljenog sokratovskog stava – najzad, čista banalnost: pobuna protiv ljudske prirode, jer tobože, sve je “socijalni konstrukt” – ah, dokle više
I ja često gubim vrijeme tražeći odgovore na pitanje ” Na koji način neki ljudi dolaze do nekih glupavih konstatacija? ” jedan od odgovora je intelektualni snobizam, gdje prosto se ljudi smeste uz taj pojam inteletkualca. Drugi odgovor je “Hejteri.” prosto ljudi svoje nedijagosticirano stanje bolesti ega ispoljavaju kroz ocito kontriranje svemu sto postoji. I još jedno vezano za ove hejtere je ono kada ljudi svo kriticizam ne znaju da opravdaju ili potkrijepea pokusavaju smjestiti se ili modrzati se u onome sto bi trebalo da se zove intelektualizam.
Danas ljudi dobijaju titule i zvanja na nacin da sami izaberu i tako kroz svoje ponasanje stoje iza toga, bez potrebe da dokazuju bilo sta od onoga sto tvrde jer za za neupitnost tacnonsti onoga sto govore stoji to njihovo neko zvanje.
Pola sata kako sam poceo pisati ovaj komentar i demagogija kojoj se ovi intelektualni snobovi sluze pocela je da me uvlaci u zbrku misli pa bolje da vise nista ne kazem, vec pocinjem se premisljati da izbrisem i ovo gore sto napisah. 😀
“Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.” -Andrić
takvo nešto je došlo i još traje… i traje.
Dobro si ovo primijetio Syd: “…tobože, sve je ‘socijalni konstrukt'…”.
Da, i mene brine – od propitivanja, preko skepse do negiranja; rečeni se niz želi proturiti za evolutivni tok naučnog metoda. Mislim da to prevazilazi i sujete i individualne interese. Mislim da je to trend, a iako profesor Ćurak želi isprobati okus trendsetera, mislim da je to fenomen kojem se treba posvetiti dužna pažnja jer je gotovo svjetski ukupan.
Legal, nešto se globalno sa mišlju dešava, nije profesor Ćurak neuk. Na stranu to što nas istorija uči kako su intelektualci imali oduvijek svoje mecene, te su zaogrtali sitne strasti svojih vlasnika u velike riječi. Ovo više nisu velike riječi i nisu to samo kod Ćurka; ovo je prosto, kako si i rekao, glupost. Stoga, nešto se globalno dešava.
Eryri, Andrić je sitne strasti svojih vlasnika znao zaogrtati u velike riječi. Kao ove ovdje. A kad mu proučimo sve od literarne ostavštine, dobijemo odu o neuništivosti mržnje, koja je, uz par karaktera što su tu da potvrde pravilo, gotovo genetska. Najbolja škola engleske eugenike, ali to je posve druga tema (mojom krivicom, naravno).
Da citiram Salvadora Dalija: ‘ta će Čurak 😛
pardon, Ćurak 🙁
@vasionka
kakav preokret, sa Andrića na Osborna. dopada mi se.
pogubnost situacije u kojoj se ovo područje nalazi nije svojstveno samo nama. kontekst, donekle jeste. no pošast koju pominjemo snažno galopira i na svjetskoj sceni. degenerativni primitivizam se uspio uvući u najsitnije pore svake društvene sfere, a to se najbolje može vidjeti kroz posljedice “kulture”, bilo da je to muzika, knjige, a da o filmovima/serijama ni ne pričam. bojim se i pomenuti šta se dešava u akademskim krugovima, posebno kod nas, jer se skoro pa bilo koja individua može samoprozvati intelektualcem i vidi čuda – čovjek je oficijelno intelektualac, profesor, upravo poput pomenutog.
Kuuleru, a što baš Dalija Salvadorea? ?
Eryri, hehe, Osborne je pretjerao, ali nisu zaostajali ni Galton i Darwin, npr., koje sam prvobitno imala na umu 🙂
Slažem se u vezi s drugim pasusom, uz dodatak: To je i zbog degenerativnog primitivizma i zbog učinaka dekadencije (u njenom izvornom značenju, kada nakon dosezanja vrhunaca u uspostavljenim misaonim sistemima slijedi pad i, da, povrat u primitivno, jer se korijen vrijednosti od kojeg je kultivisano počelo negira). To je, onda, izgleda i svojevrsno robovanje uspostavljenim patternima, obrascima mišljenja. Isuviše rijetko se ti uspostavljeni obrasci kritikuju na način da se uspostavljaju potpuno novi, temeljeni na vrijednostima koje nisu izumljene. Umjesto toga se pribjegava povratku unazad, u negiranje vrijednosti od koje se počelo, a toliko je puno obrazaca mišljenja koji čekaju -posmatrača- da ih sagleda, spozna i ovaploti 🙂 To je afirmacija, zastupanje onoga ZA, način da se ispune praznine koje neupitno postoje. Umjesto hvatanja u koštac sa tim prazninama, globalno pribjegavamo doziđivanju oštrih, nepristupačnih vrhova (ili rušenju, kao u ovome slučaju) na već proklamiranim obrascima mišljenja. Ogromna šuma krošnji neupotrebljivog gvožđa i otpada na samo jednom slabašnom stablu početne vrijednosti što se od tih krošanja više i ne vidi.
koliko je pretjerao, zavisi kako i koliko je koji medij upakovao. njegova premisa je objektivno tačna, no tačno nužno ne mora značiti dobro, odnosno humano.
upravo tako, iznimno dobro opisano. u ovom ciklusu ujedno postoji jedna značajna razlika u odnosu na sve ostale cikluse. navedena razlika se odnosi na discrepanciju u prijenosu podataka/informacija gdje intenzitet i frekvencija izazivaju zasićenje. posljedice možemo vidjeti u debelim slojevima već davno prožvakanih, sapranih trendova. početna vrijednost se ne nazire, a kamo li da se pomene. usudio bi se reći i da se ne stremi ka vrhu, već da se kopaju jame u koje se rado uskače, dok umjesto hvatanja u koštac (izlaska iz jame), jame se nastavljaju kopati sve dublje i dublje.
Oko same teme smo na podudarnim valnim dužinama i opsegu.
Sada, oko ove dvije prve rečenice trebalo bi prvo pošteno odgovoriti na sljedeća, vječna pitanja:
– Da li je tačno ujedno i istinito?
– Da li tačno od istinitog odjeljuje to što tačno nužno ne mora sadržavati etično, a istinito mora? (da se semantički poigramo; tačno je od tačke, nečega na što se tačka stavi kao na gotov zaključak, a istinito je od istine)
– Da li je dobro istovremeno i humano, odnosno da li dobro možemo krojiti spram potreba humanog?
– Šta je odlika usljed koje nešto postaje humano, da li je to svijest?
– Da li je pravo značenje humanosti svijest koja je etična?
Moji odgovori na ova pitanja dati su redoslijedom njihove sugestivnosti. Smatram da je željeno i voljno odustajanje od ljudske intervencije nešto što nezamisliv tok okolnosti i pojava vraća njihovom prirodnom položaju. Uvjerena sam da je čovjeka teže disciplinovati za odustanak od intervencije, nego ga motivisati za proaktivnost u intervenisanju. Negdje u sebi nosimo klicu Odlučivača, to je zato. Paradoks; za stanje istinitosti istovremeno je potreban upliv i širine i granica, te ljubavnički odnos između induktivnog i deduktivnog. Predosjećam oduvijek da potencijal za oboje istovremeno posjedujemo, ali to je i dalje samo potencijal. Nije aktiviran. Ne žalim zbog toga, naprotiv, jer to ponajbolje objašnjava nužnost koncepta pravolinijskog vremena u kojem nam se svijesti ovdje kreću uz rijetke veće ili sitnije incidente. Zrijemo.
– zavisi od konteksta, odnosno pitanja. istina nije nužno tačan odgovor, kao što ni tačan odgovor nije nužno istina. univerzalna vrijednost i težina istine u odnosu na sve ono što nije potpuna istina je drugi par rukava.
– drugim riječima, istina je apsolutno objektivna, beskurpulozna i nepristrasna, dok tačno može da sadrži dio za kompenzaciju zbog, recimo, okolnosti? uzmimo u obzir da je tako. na primjer, jedan od (kontroverznih) Osbornovih zaključaka, utemeljen na empirijskim dokazima, je to da generalna populacija crnaca ima relativno niži IQ nego generalna populacija bijelaca. pomenuto je istina, kao što je i tačno. no, da li je ispravno (etično) ograničiti osnovno ljudsko pravo na reprodukciju? očit odgovor je – ne. ako još više zaglibimo u etiku, da li bi bilo etično ikako sprovoditi eksperiment poput Osbornovog? ako je odgovor ne, onda se nauka i sloboda mišljenja ograničavaju, što otvara vrata cenzuri i ultimativno jeste etično (politički korektno?), no nije ispravno jer je politički nekorektno. ako je odgovor da, onda taj odgovor predstavlja oksimoron, jer sama premisa nije etična, dok jeste istinita i tačna. kroz ovaj vrlo jednostavni primjer bez eksternih se može primjetiti koliko je bitan kontekst i potencijalni eksterni faktori. još kada bismo, recimo, uzeli u obzir stopu kriminala generalne populacije crnaca u odnosu na generalnu populaciju bijelaca, situacija bi se još više zakomplikovala. šta je u tom slučaju istinito i/ili tačno? koliko politička korektnost ima upliva u to šta je (posebno danas) istinito i/ili tačno?
– ako ‘dobro’ predstavlja dobro iz viđenja pojedinca, onda ‘dobro’ je u redu za navedenog pojedinca, dok postoji šansa da bude potencijalno loše za sve ostale. na pitanje da li se dobro može krojiti za potrebe humanog. može, no treba se onda odgovoriti na sljedeće: koliko je dobroga dobro, a koliko je lošega loše? da li je etično uraditi nešto ako više ‘dobrog’ ima nego ‘lošeg’? ponovo, kontekst i eksterni faktori su u pitanju. dat ću si za pravo da kažem vrlo subjektivno, lično mišljenje – dobro predstavlja sve ono čini krajnji rezultat ne uključuje napredak nauštrb drugog pojedinca ili drugih. jednostavnije rečeno – ne čini drugom što ne želiš učiniti sebi. naravno, govorim o idealnom svijetu, no realnost je nešto drugačija. nisam u mogućnosti da se potpuno pridržavam onoga što mislim da je ispravno. sistem se može napraviti sa humanošću kao najvećim prioritetom, međutim, ništa ne garantuje da se sistem neće promijeniti do samih individua u sistemu.
– dobrim dijelom sam odgovorio u prethodnoj tezi. svijest je odlučujući faktor, jer svijest u ovom kontekstu zapravo predstavlja izbor da se uradi nešto što je univerzalno dobro, iako postoji opcija da se uradi i nešto što je univerzalno loše.
– smatram da je razvoj humanosti napredovao uz razvoj svijesti. što je generalna populacija postajala svjesnija bitnosti (međuzavisnosti) drugih jedinki i okoline, sama populacija ima interes za održavanjem sistema koji prioritiziraju generalno dobro svih individua.
izostanak ljudske intervencije bi bio poguban, jer izostanak ljudske intervencije se može izjednačiti sa izostankom svijesti. svaki ekstrem je dobar koliko je i loš, stoga, rješenje se krije u sredini. najteže je doći do sredine jer zahtijeva upravo što si pomenula – zrelost. no, ne bilo kakvu zrelost, dodao bih, onu zrelost što nije uslovljena samo kretanjem ka jednom smjeru vremenskog koontinuma. govorim o bivanju na pravom mjestu, u pravo vrijeme, gdje zlatna sredina može sintetizirati bitnost, nužnost, smisao i značenje univerzalno dobrog.
Koji je kontekst Osborne mjerio kada je uspostavljao međuodnos između stope kriminala kod ljudi evropskog i afričkog porijekla? Da li je, umjesto boje kože, kao odlučujući kontekst izabrao činjenicu da je neko, nekoć, uzeo najsnažnije primjerke muškaraca i žena sa siromašnog afričkog kontinenta, okovao ih u lance, prebacivao prekookeanskim brodovima, držao ih kao roblje vijekovima onemogućujući im da se obrazuju, uključujući i njihovu djecu, nakon čega ih se oslobodilo u totalnoj bijedi i kolektivnoj psihološkoj i identitetskoj utučenosti da “u svijetu jednakih šansi” napreduju i prosperiraju? Ne, Osborne je, u skladu sa najboljom školom engleske eugenike (čitaj: prvoklasnog rasizma od koga je i Treći rajh učio), kao najvažniju premisu izabrao boju kože. IQ? Svaki poluozbiljan čovjek danas zna da je ispostavljanje inteligencije u formi jednog broja najobičnija glupost, s obzirom na višestrukost njene pojavnosti (prema Gardneru, npr., definisano je sedam vrsta inteligencije).
Tačnim se neću baviti više, besmisleno je. Baviću se činjenicom, koja postaje istina samo ukoliko je uspostavljena na etici, toliko čovjek zasad može. A ta tužna potreba za superiornošću, zaista je tragična. Tragična i zlokobna.
žao mi je što si stekla utisak da imalo odobravam smjer pomenutog razmišljanja. taj dio historije me interesovao duži period jer nisam mogao dokučiti razloge i logiku iza mržnje na osnovu boje kože.
svaki normalan pojedinac bi trebao biti potpuno svjestan da bilo koji tip podjele, bez izuzetka, vodi ka konfliktu. nije pitanje “hoće li?”, već “kada?”. ujedno, svaki iole ozbiljan pojedinac bi trebao vrlo dobro znati koliko politički instrumenti oblikuju javnu svijest i koliko im odgovara mentalitet “mi i oni”. najsvježiji primjer je BLM pokret u USA. vrlo daleko je dogurao uz podršku ekstremne ljevice i cenzuru svega što ekstremnoj ljevici ne odgovara. apsurdno je da ljudi koji nemaju veze sa crncima daju si za pravo da budu uvrijeđeni u ime ljudi koji su zaista ugnjetavani. umjesto da se stavi fokus na bit socioekonomskog problema koji je uzeo maha krajem 80ih, početkom 90ih, najviše zbog zloupotrebe opijata, fokus se stavio na širenju mržnje i produbljivanje brazda podijeljenosti korištenjem socijalnih mreža. nekome očito ne odgovara složnost i život bez podjela, što je opet zadiranje u politiku, a u ovom slučaju i kazneno-popravni sistem u USA. no, to je već potpuno druga tema.
imam averziju o političkim diskusijama javno, koliko god bilo anonimno, tako da ću stati ovdje i nemam želju da nastavim dalje u ovom smjeru.
smatram da je zaključak krajnje jednostavan. istina ne smije biti iskrivljena u bilo kojem smislu, bila to i etika. istina je istina, sve ono što nije potpuna istina, nije istina. jedini način kako se suočiti sa, blago rečeno, odsustvom etike i morala, je kroz priznavanje potpune istine. kada svjesnost bude na tom nivou da su potpuna istina i objektivnost temelj na kojem se treba graditi, a ne iskrivljena istina i sebična subjektivnost, onda možemo pričati o jednakim šansama i prosperitetu.
Ahahahaha :'D
Straha od nejedinstvenosti očito nikad dosta
Eryri, nije riječ o “sticanju utiska”, nego je riječ o manjkavosti Osbornovog naučnog metoda. Reagovala sam na “tačnost” koju je on uspostavio tim naučnim metodom, i to tako što je isključio najbitnije nepromjenjive i promjenjive, a ustanovio kao relevantnu najnebitniju moguću nepromjenjivu – boju kože. Takva “tačnost” je netačnost.
Što se tiče odlaska u apsolutnu krajnost BLM-a, apsolutno se slažem. Između blek prajda sa naglašenom isključivošću i ekstremizmom i vajt prajda, sa isto tako naglašenom isključivošću i ekstremizmom, razlike nema, osim što je ovaj potonji zabilježio impozantan arsenal zla i štete, s obzirom na duži period trajanja. Kidisanje svojom “vrijednošću”, koja je, btw., apsolutno nezaslužena (prosto se rodimo s tom i tom bojom kože), na tuđu “manjkavost” (on nema tu i tu boju kože) zanimljiv je fenomen. Vojno snažni istrebljuju najslabije u situacijama kada im zapravo smetaju neki treći (najčešće ekvivalentne vojne snage), grupa zlostavlja drugačijeg pojedinca. Dakle, nije taj fenomen samo zbog “straha od drugačijeg, nepoznatog”, nego i zbog naopake maksime da “jači kači”, pa kad već može da zakači gdje može da zakači, daj da se to iskoristi.
I još nešto.. Šta ako smo i mi, svjesnosti, na neki način odlučujući za tu potpunu istinu, apsolutno objektivnu? Šta ako od masovnosti etike kojom se vodimo (ne samo ljudi, nego svjesnosti ukupno) zavisi potpuna istina, apsolutno objektivna? Ako većina ukupnih svjesnosti nema problem sa “jači kači”, kao što Osborne nije imao problem sa zasnivanjem naučnog metoda na boji kože, kakva je ta potpuna istina, apsolutno objektivna? Šta ako nam, kao svjesnostima, perceptivne zamke nisu dodijeljene “eto, samo onako”, šta ako interpretacija svijeta kojeg opažamo ujedno ovaploćuje i mijenja taj svijet, budi ga i čini stvarnim?
Otišla sam daleko, da, toliko daleko da upravo vršim sintezu etike, fizike i kosmogonije. Već viđeno, hah 🙂
Setnosiva, imam zlatan groš i dala bih ga da skontam misao koju si iz ovoga izvukla 🙂
Zvuči mi kao da je primarni uslov dostizanja titule Intelektualca – postavljanje antiteze, jer antitezu dominirajućem subjektu idejno “postavlja” samo onaj ko je postavi prvi (u slučaju da se diskurs, u filozofskom&ćurkovom smislu, svodi na raspravu) ostalo je preformulacija ili nadovezivanje, što u ovom dobu dovodi do brze smjene subjekta koji dominira, ili nikad ne bude precizno određen.
Odabir negacije sam od sebe je Sophie's choice (jer je afirmacija onog drugog, ono što si ti opisala), uništava sebe samog.
Biti intelektualac, meni prevedeno s njegovog, znači ponuditi nešto novo, novi svjetonazor možda, pa makar gazio svoj princip dok ga postavljaš.
Izvini što sam bila /štura/, izvini ako sam i sad. To je jedan od razloga zbog kojih te čitam, a ne pišem ti u zadnje vrijeme, jer uvijek se nađem tu u sitne sate kad mi je pero infinitezimalno brzo u odnosu na misao.