Među ovim ljudima na kamenom trgu nema nikoga ko ovu statuu vidi isto, niti će mu isto značiti. Upravo se razgovaralo o pojmu jednoće, pa je bilo i onih koji su zanimljivo primijetili da jednoća označava jedno u obliku množine i u ženskom licu. Drugi su to opažanje nazvali “najboljim primjerom kako funkcionišu apsolutni pojmovi”.
Paradoks je prirodan zakon, a problem je što problema nema. Uzmimo jezero, sa čistom, pitkom vodom. Nekad se nešto desilo, mi ne znamo šta, pa je neko to jezero sa čistom pitkom vodom presvukao veoma komplikovanom imitacijom vode, hemijskim spojem vode koji se derivira iz originalno toksičnih elemenata. Takav je mjerni sistem naše civilizacije; imamo sav, čist i pitak potencijal, imamo trajno rješenje, ali valjda imamo i imali smo i ne znam koliko ćemo imati problem što problema nema. Mi smo kriptološka civilizacija, a ja se trudim nemati problem sa paradoksom, pa ću ustvrditi da istovremeno nismo kriptološka bića. Tu je leglo naših sudara. Sjajna Evelyn de Smedt bi to rekla ovako: “Tako prava suština tijela i duha ne postoji; njihova suština je mogućnost postojanja, potencijalnost pojavne manifestacije; ta mogućnost je osnovna kosmička moć”.
Živim u paralelnom svijetu u kojem je matematika ista kao umjetnost. Ne postoji pogrešno u posvećenoj umjetnosti; takav je onaj matematički zadatak koji sanjam, kao nekriptološko biće, i koji ima najmanje onoliko tačnih rješenja koliko sam ih, u pažljivosti i posvećenosti svoga bića, promislila i učinila mogućim.
Ovaj svijet je savršen za život kao i svaki drugi. Stradamo od mjernog sistema, a ne od svijeta, i premalo smo sami sa sobom. Svjesna bića uvijek stradaju od samih sebe, a da je stradanje, bar, samo smrt. Ugurali smo našu civilizaciju u prostor i vrijeme, to nam je pravo dato, a kriptološki ne istražujemo kako ona zrači na stvarnost. Da, može i gore, potencijal da uvijek može gore jednak je potencijalu da uvijek može i bolje, ali sada mi to liči na osionog čovjeka koji svoju osionost zrači na okolinu. Neko će, možda, svoju imitaciju vode namjeriti derivirati iz naših toksičnih elemenata.
Sjajna Evelyn de Smedt bi to rekla ovako: “Tako prava suština tijela i duha ne postoji; njihova suština je mogućnost postojanja, potencijalnost pojavne manifestacije; ta mogućnost je osnovna kosmička moć”.
…U pet do devet na večer, ne bih se nekako složio, odnosno ne osjećam se baš tako… Blizu mi je (vjerovatno se školski naziva filozofija “bitka”) ideja da svaka stvar, ama baš svaka ima svoju “suštinu”. Zapravo stvar je upravo po suštini. Ona (suština) je već, a ne “mogućnost”. “Mogućnost” je neostvarena egzistencija, potencijalnsot je ne/moguća ostvarivost, tako da je “mogućnost osnovna kosmička moć” u kontradikciji, zapravo tautologija. Hm, u pet do devet.
Hehe, u pet do devet 🙂 Elegantno rečeno.
Moja je suština darovana, ona nije moje vlasništvo, iako sam za istu odgovorna, s obzirom da uživam privilegiju njenog prisustva. Pitanje je da li je mogu na neki način oplemeniti, iskustvom u funkcionisanju slabosti u prvom licu, možda?
Samo Bog postoji, sve ostalo je -i jeste i nije-. Mogućnost dakle.
Tako je u mojih pet do devet, e sada..
Po ovome bi se moglo pisati, pisati, pisati, pa ću ja zabilježit atmosferu. Prejaka tišina i mir, uspjeli su me izbacit iz kolosjeka 🙂
Ulasan artikel yang bagus sekali, keberadaan situs bandar judi https://bolasportsbo.com sepertinya harus dialokasikan ke daerah genting.
https://bolasportsbo.com/daftar-judi-bola/
https://bolasportsbo.com/agen-bola-online-terpercaya/
https://bolasportsbo.com/situs-judi-bola-resmi/