da li sam dovoljno mekana za tvoju dušu,
provaliju između sjaja i kamena,
dok je srce nad čelom,
položeno u ljubičastu promaju
otvorene unutrašnjosti.
ne dodirujemo se tako golemi
miješajući vjetrove i događaje.
to su veze koje znamo
i kojih se, svezani za lutke,
smrtno plašimo.
potih je i blag tvoj ton,
preda mnom kopniš,
mrviš se u kamen koji priča
i koji čudan je.
drugačiji smo, osim što smo rođeni zajedno,
tako ti ne znaš zašto dolaziš,
ja ne znam zašto vučem
u ove skučene, surove ulice.
mi dišemo jedno u drugog
gledajući u međusobne nevidljivosti.
šta tu još ima da se kaže,
zaista, šta se tu ima za reći.
osim da je dno stepenica,
da frekvencija nemilosrdno traži isti ton
(rušeći sve pred sobom).
osim da smo kameni i nepopravljivo dobri
u našoj osuđenosti na čuda.