Prije nekoliko minuta završila sam čitanje odabranih ulomaka Jungovog Sinhroniciteta kao principa akauzalnih veza. Čeka me čitanje Sidranove “mape”, rad na jednom odličnom rukopisu i, naravno, moje lutanje u Oblaku iz kojeg sve pozajmljujem.
Voljela bih tom Cloudu pristupiti strpljivo, suptilno i polagano kako je to činio Jung, pristupajući pitanju ukazanja riba u raznovrsnim, istinitim i nepovezanim anegdotama iz svoga života, koje su se dešavale upravo u vrijeme njegovog gorljivog istraživanja simbola ribe. Za razliku od mene, Jung sumnja, namećući tu svoju sumnju čitaocu, da bi se ista kod njega transformisala u uvjerenje da tu čita o nečemu što može biti činjenica. Naučna činjenica. Jung mene ne može prevariti, u toliko sam uvjerena; on ovu sumnju hinji upravo s ciljem da čitaoca uvjeri u istinu koju osjeća. Sada bismo mogli doći do zaključka da je Jung zapravo “samo”, samo literarni pisac, odnosno da u ovoj konkretnoj stvari naučni metod potpuno izostaje. To, naravno, nije tačno, ali takvo je ni zbog Junga, ni zbog vrijednosti naučnog metoda. To je netačno zbog naučnosti osjećaja, jer je samo osjećaj kadar istraživati dušu. Dakle, nije je moguće istraživati uz pomoć osjećaja, analizirajući ih i slično. Samo je moguće istraživati osjećajem.
Taj Oblak iz kojeg sve pozajmljujem mogao bi se definisati kao resurs predosjećaja. Ne u smislu predikcije, nego u smislu onoga što osjećajima prethodi, poput njihovog univerzalnog izvora, basena. Tu jednostavno znaš da je nešto takvo; niti se srdiš, niti boli, niti se raduješ. Prijatno je, ali i uznemirujuće i smirujuće istovremeno. Problem je što ta tehnika (iskoristiću Jungov trik, pa je neću nazvati metodom) može biti i tehnika mašte i tehnika činjenice. Fifti-fifti. Da li bi te dvije krajnosti izbalansirao i postavio na istinito mjesto pojam intuicije?
(Dakle, totalno je akauzalno što je jedini pouzdan naziv toga pojma za mene priča. Akauzalno, u ovome slijedu misli.
Da, sve češće tako pišem; puštam akauzalnosti.)
Za razliku od Jungove, bar hinjene, sumnje, za mene su, dakle, sve priče činjenice. Čak i one najvještijih lažaca, kako bi Pekić nazvao sjajne pripovjedače. Dodao je Pekić tu i jednu posredno provučenu dilemu – da li su prvi pripovjedači bili prvi sveštenici ili su prvi sveštenici bili prvi pripovjedači, no to nije tema ovoga teksta, iako se u poretku navođenja aktera u dilemi naslućuje odgovor kojeg bih ja dala.
Beskonačnost univerzuma sazdana je od naših subjektivnih istina. Možemo ih voljno ispravljati, sjeći, ograničavati i ubijati (slijedeći svoju drugu prirodu, jednu od mnogih – etiku), ali to ne sprečava to da su one već umnožile stvarnost, da su bile i da na tome mjestu, u prošlosti, još uvijek bivstvuju. Jer, vrijeme nikada ne prolazi, zato i nema prošlosti.
Nauka, posebice u svojim procvatima i širenju zadnjih nekoliko vijekova, sama je sebe ukalupila u zatvoreni koncept svega što je pokušala da objasni ili uspjela da objasni i otkrije i iz toga su proizasle STROGE metode, načini i pravci u kojima se sledeće generacije zainteresovanoh kreću. Kazem zainteresovanih, jer u današnje doba naučnici uglavnom samo prosiruju manje-više već postavljene metode. Sada sve novo otkriveno se provjerava tim metodama, kao što se u tvom tekstu jasno naglašava upitnost nad tehnikama.
Čini mi se kao da su naučnici, kao u ovom slučaju što mislim na Junga, svjesno zatvarali i trudili se ograničiti širenje ili osporavanje njihovih dal’ tehnika dal’ metoda. A u stvari i njihova sama misija se svodi na proširivanje onoga što je neko drugi prije njih već radio, ali ostavio dobar prostor za širenje i gradnju teorija.
I i Freudove i Jungove ideje o tumačenju snova vuku korijen (i potrebu da se objasne) iz Religijskih tekstova i priča. Sigurno je to njihov bazen iz kojega su temu snova izvukli i tragali za rjesenjem sto manje gledajući u bazen iz kog su pitanje izvukli.
Razmišljao sam da ispišem nekada po nesto o mom usudu kada sam bez nekog znanja upustio se da tumačim snove. Prvo sebi, pa onda ovdje na blogu jednoj blogerki, a kasnije nekolicini prijatelja s kojima sam nekim slučajem ušao u tu temu. Bez Frojda i Junga nego kroz Kur'anski i Biblijsku simboliku. to je bilo tumačenje na nivoima rezerve ili samo nekog testiranja. Iznenađujuće je bilo to sto nisam pogriješio niti jednom. Neobično ali po malo jezivo iskustvo ulaziti u snove tuđe na takav način. Doduše jezivo kao i u svoje. 😀
I ono što želim da posvjedočim jeste tvoje ubjeđenje o važnosti osjećaja a također i sopstvenog nadahnuća i otvorenosti za takve poglede. U ovom trenu , da bih pojasnio, a nemam drugi izraz, navodim ti pojam “Skrušenosti” koja je u islamskoj terminologiji zastupljena često. To bi i bio pravi izraz za potrebni osjećaj.
PS Vrijeme je samo promjenjivost u materiji s ove strane barzakh-a.
Čita san Junga, i njegovi primjeri akauzalnih a pak smislenih događaja su mi dovoljno uvjerljivi. Ima san ih i sam nekoliko koje sam zapantija. Iluzija današnjeg scijentizma je da je u nauci suvišno imat osjećaje, što je smišno, jer svako istraživanje pokreće neki osjećaj, pa makar znatiželja, ili želja da se pomogne nekom i slično.
Divno pišeš…
Tvorničar, i meni su uvjerljivi, da. Fora je što on uvodi sumnju dok piše, a odavno ne sumnja, nakon što je isto sebi potvrdio. To se osjeti, bar ja osjetim u tekstu. Referirala sam se na to što je sumnjom “morao zadovoljiti” naučni metod. Ako se za sve čemu se pristupa na način -i može biti i ne mora biti-, što je osnov svakog ispitivanja teze, odabire sumnja kao metod, ja pitam zašto? Da li baš sumnja leži na toj tački razdjelnici između 50% nešto može biti i 50% to isto ne može biti? Doduše, Jung je tu napravio breakthrough, pa možda i nije najbolji primjer. Uz još nekolicinu, predstavnik je intuitivne nauke. Možda mu zamjeram što nije bio još odvažniji. Iako ga zapravo volim, ne zamjeram mu ništa (loš term).
Nadalje, sa uvođenjem kvantne misli u igru gdje sve, na mikro ravni (ravni malih stvari), može i biti i ne biti i -biti i ne biti istovremeno-, sumnja kao naučni metod odavno je prevaziđena; isuviše konzervativna, neliberalna, zastarjela.
Legal, na dosta stvari iz tvoga komentara osvrnula sam se u komentaru Tvorničaru.
Čitam tvoju anegdotu o tumačenju snova i pitam se odakle mi taj osjećaj odvratnosti prema tehnikama predikcija, proricanja ili kako bi se to zvalo. Odavno znam da to osjećam, ali se nikad ne bacih ozbiljno na to da pokušam uvidjeti odakle ta odvratnost potiče. Sumnjam da to potiče od puke uvjerenosti u besmislenost tih igara (u što jesam uvjerena i što mogu logičko-empirijskim jezikom potkrijepiti). Da je to samo to, ne bi bilo osjećaja, stanovala bi tu ravnodušnost. Ne znam, možda se i potrudim razvezati to unutrašnje čudo sama sebi.
Što se tiče definicije vremena.. Dobra, ako pod materijom podrazumijevaš ono što i ja 😉
Čitateljko, hvala 🙂
zar se opet ne vracamo na pocetak, kao Unus Mundus, no? Subjektivne istine kao vjecni gradivni blokovi(subsistemi) objektivne stvarnosti..priblizno
Legal ne mistificiraj sa tuamcenjem snova, znam da nema bas nista specijalnu u tim tumacenjima, isto je kao da se poistovjecujem sa Myers Briggs(MBTI) arhetipovima i jungovim testovima sto je ekvivalent modelu jednog horoskopa u jednom modernom obliku sa predikcijama.. nije cool, za nas malo skepse i kriticare svega :9 😀
Ne moramo baš toliko na početak ? Dovoljno je uskladiti sve ljudske mjerne jedinice sa nalazima kvantne mehanike, hahahaha. To bi bio prapočetak ??
I, ne diraj mi Legala ?
Silence: ja kada mistificiram nesto- dan kasnije ni sam ne razumijem 😀
A svakako nisu uvijek predikcije u pitanju.
Meni da se ponudi, od boga ili đavla, moć vidovitosti nikako ne bih prihvatio.