Uđem među bičeve hektike
i čvrsto ih davim;
ljevicom zmiju brzine,
desnom šakom optočenom ožiljcima
glavu količine
n i č e g a.
Tada gola,
podatna ugrizima,
miješam supu od užarenog sunca
i nuklearne zime.
Ništa važno drži dobar dio dana
i privid borbe za zdravu dozu
ratnika.
S noćima dolaze pripovjedač i monah
valjajući se u krvavim jezerima smisla;
purpurnim, pa ljubičastim dok se ne sjedine u krastu.
To je grumen iz kojeg se nešto rađa.
Mora da postoji razlog za zgusnute rečenice,
jezgro ogromne mase,
sabijene događaje..
što kroz eter marširaju bez tona
ukroćeno
upravljeno
na izlazu opozitno naelektrisano,
skoro izvjesno
mrtvo.
Pregrupiši se,
komanda je,
složi tako da za vatru služi,
dok prsti prolaze kroz vazduh
od čudesa neobeščašćeni.
tesko je drzati glavu kolicine nicega bez naznake roka koji utazuje bol i zacjeljuje oziljke.
cekala sam neku pjesmu, ali ne bas onu sa monahom i pripovjedacem i ne bas podsjecanje na kraste iz kojih se mora roditi nesto.
uzet cu je sebi, progutat cu je i cekati da se skori, iako bi se iz nje mogao roditi i zavjet za sutnju.
<3
Sve je to dnevna rutina za nas znalce, zar ne? ? Zapravo, da mi nema tih bičeva hektike da disciplinovano drže pravu glavu na njenom mjestu, ne znam gdje bi sve mogle odvući magline ladanjske dosade. Tako da.., sve postoji sa razlogom ?
Ožiljke ponosnije nosim nego godine; heeej, nemoj mi na ožiljke!
P.S. Čekala pjesmu, dobila pjesmu. Poklonu se u zube ne gleda ?
vidim da ti sutanje i dan danas ide dobro 🙂
?