Iza svakih vrata curi. On je čekao da popuste i predodžbe pred otvorenim ustima nadrealizma. Tako je njegova savijena olovka, negdje u javnom prevozu na liniji 31a, pravila koncentrične krugove oko malih, poluotvorenih, crvenih usana na debelom licu djevojke. Okruživao bi, pa bi se češkao po neravnomjerno ćelavoj glavi, pa bi ponovo okruživao, ne mogavši se oteti utisku da je negdje u tom viru pokreta pisac ovih redova, baš ova bezobraznica, uhvatila savijanje njegove olovke.
To je, dakako, bilo neprimjereno, gotovo nedozvoljeno, jer šta bi toj ženi sa Black Sabbath veselicom u ušima uopšte značila njegova savijajuća olovka.
Nečudni ljudi nemaju pravo zalaziti u intimu, podcrtao je nasadivši odbrambeno šaku na koljeno i simultano izbacivši lakat naprijed. Kako je bezobraznica, koja zacijelo u njega i dalje zuri, čula da, kao nečudna, na to nema pravo, magija trenutka je nestala, što je potvrdila i sasvim ispravljena grafitna olovka u onoj šaci nasađenoj na koljeno.
Dakle, šta raditi u ovakvoj situaciji, razmatrali su, svako na svoj način, nadrealni čovjek i bezobraznica. Oboje sjedivši do prozora, on na sunčanoj, a ona na sjenovitoj strani autobusa na liniji 31a, gledali su negdje napolje, a vidjeli samo komunikaciju u koju su beznadežno upali. Ovakve stvari se nekada dese; ljudi sasvim podobni za neke uloge neselektivno postanu blur i scenografija, dok drugi, nerijetko neodgovarajući, zarobe ono snop svjetlo i dodatno ga naglašavaju sa svakim upornim trenutkom u kojem gledaju negdje na stranu. U bezobraznicu je u tom trenu nagrnuo poriv da provjeri da li je ona olovka baš sada ponovo počela da curi, dok je čudnog čovjeka sama ruka vukla da nastavi ocrtavati koncentrične krugove oko neobično malih usta s jarkocrvenim karminom na usnama djevojke širokog lica. Sada su i jedno i drugo bili potpuno napuknutih intima, jer je postalo savršeno jasno da se olovka savija, da prostor iza otvorenih vrata autobusa curi, a da su, nekako, uzrok svemu tome nadrealno malena usta sposobna da se razvuku sasvim dovoljno i progutaju i glavne uloge i scenografiju i autobus i grad.
Ne, u tom trenutku neimenovani vozač nije naglo zakočio, nije iznenadno odjeknuo neki veoma jak zvuk, niko nikoga nije dozivao, niti je neko prolazio centralnim dijelom između sjedišta. Situacija je nastavila da se odvija na istoj agonističkoj ravni, zamislivši ono dvoje toliko da se potpuno odomaće i razbaškare u istoj. Konačno su se prihvatili, zagledani u svijet koji curi iza prozora.
Prije nego što je izašao na svojoj stanici, čovjek joj je u krilo spustio savijenu olovku. Sigurna u njena svojstva, nije je uzela, niti pogledala dok radijus čudnosti od nekoliko kilometara onoga čovjeka nije prestao djelovati.
Potom je spremila u svoju torbicu.
