Nije bilo osobe koja se opreznije kretala od gospođe Sumnje. Tako je ušla i u ovu kuću, škripavo raskrilivši vrata dok po podu skupljaše svoje duge, ali nečujne, haljine.
Nesumnjivo je gospođa Sumnja u početku stalno bila bar pomalo uplašena. To je bio razlog njenog opreza. Sjedala bi na stolicu u ćošku i posmatrala ukućane, i sretna i nesretna zbog svoje uloge. Uspjela bi ponekad probušiti rupicu svjetla u teškom grumenu odlučnosti, natjeravši onoga što je grumen u stomaku nosio da malo porazmisli. To su uglavnom bila srećna iskustva za gospođu Sumnju, malo zaustavljanje koje je bilo sasvim dovoljno za svitanje novog dana. Ulaska više svjetla u onu rupicu.
Ali, sve češće bi sretala ukućane koji bi morali sve razmontirati da im uopšte u glavu uđe u koju stvar gledaju. Svaki šraf, nekakve komadiće metala koji razmontirani, izgleda, nemaju nikakvu ulogu; glomazni dijelovi koji bi mogli biti manji i efikasniji, čipovi čiji bi se zapisi lako oštećivali. Kada bi Razmontiravač stao, zapravo onda kada bi svaki djelić bio odvojen od drugih, tada bi gospođa Sumnja dobijala ogromnu snagu i tada ne bi više mogla zaustaviti svoj poriv. Oprez i bojažljivost gospođe Sumnje transformisali bi se u gotovo nezaustavljivu silu.
Sjeća se da je jednom bila u kući čovjeka koji je dosta znao, pa je tu njenu silu iskoristio da razbije atom. U svim drugim kućama završavalo se na desetinama razmontiranih stvari, nikada više sastavljenim, a u ponekima su upotrebljavane i kiseline za razgradnju.
Propustila je gospođa Sumnja na hiljade Razmontiravača kroz svoje ruke, uplakanih i očajnih nad stvarima koje su nekad savršeno funkcionisale, a koje su sada potpuno nemoćni vratiti u prvobitno stanje. Što je njihov očaj više rastao, to se ona više hranila znajući da je već možda kasno za antipod i izbjegavanje još jednog uništenja.
Naravno da je pokušavala birati kuće u kojima ima djece, jer njena sila tada nije imala ni polovinu one optimalne šanse za razvoj. Ali, to nije bilo dozvoljeno. Zanimljivo, djeca su voljela razmontirati sve što se rukama dalo razmontirati, ali nisu gospođi Sumnji dali prići blizu nijednoj od svojih datosti. Ljubavi, odanosti, ljepoti života, smijehu, kikotu. Bili su tako uporni u vjerovanju u to, tako snažni, ratoborni i poletni da poriv gospođe Sumnje nije imao nikakvu šansu, bar do nekih ozbiljnijih dječijih godina.
Vremenom, gospođa Sumnja počela je primjećivati određene zakonitosti. Ko su bili ukućani koji su bili skloniji poslu razmontiravača i zašto? Uvidjela je da tu ljubav igra presudnu ulogu, i to i količina i kakvoća ljubavi. Od kuća u kojima se sa ljubavlju škrtavilo, kao da je nimalo nema preteći izvan oklopa od tijela, do kuća u kojima se iz ljubavi prelijevalo, pa je poplava razrjeđivala svrhu te esencije, pretvarajući je u nešto uvijek očekivano, zapravo potpuno obično i jeftino.
Krećući se u tim krajnostima, radeći naporno i uporno za Veliku Stvar, shvatajući svoju veliku i značajnu ulogu, gospođi Sumnji, čak i njoj, bio je ponekad potreban odmor. Onda bi odlazila u kuće sa mjerom, u kuće u kojima je uvijek pomalo pirkao vjetar promjene. U kuće u kojima osnovni red i disciplina nisu bili transformisani u okove navika, a ljubav izgledala kao isušena starica na umoru ili kao debela, previše namirisana, napuderisana i brbljiva žena. U toj promaji svakodnevnih malih promjena gospođa Sumnja pronalazila bi svoj mir i nekoliko sati sna. Opasnog sna, jer bi od njega njena sila kopnila. Bila bi na mjestu na kojem se sumnja već pažljivo koristi kao skup i važan začin, pa za ulogom gospođe Sumnje nije bilo potrebe.
Ali, jednog dana, jednog dana desiće se san iz kojeg se gospođa Sumnja neće probuditi. A svi ukućani iz svih kuća koje je obišla postaće tek tada zaista živi.
Sumnja je ovdje negativna sila, ali da li to baš mora biti tako? Sumnja bi mogla bit druga strana medalje znatiželje. I korisna, itekako korisna pri susretu sa raznim stvarima, teorijama, uvjerenjima.
good piece of work
@Tvornicar
i ja sam tako interpretirao. no, ima smisla i smatrati negativnom silom, iz razloga što su potpuni ekstremi opisani u djelu. sumnje ima, ili pak potpuno nema, skoro pa binaran izbor, osim kada je čistoća (ljubav, djeca, inicijalni balans) u pitanju. zanimljivo je što oba ekstrema vode ka nečemu lošem po pitanju ekstrema dinamičnosti nalik destrukciji (razmontirati, razbijanje atoma, nuklearna bomba?), odnosno ekstrema statičnosti nalik entropiji=0 (opasan san, manjak kretanja, smrt?). ako ću biti potpuno iskren, najradije bih dječački interpretirao – metafora apsolutne slobode, snage i neopterećenosti ranih godina, do postepenog razvijanja straha, odrasle sumnje, opterećenja, te skrnavljenja vodilje univerzalnog dobra/vrijednosti kako vremenski koontinum ide u smjeru prvog kvadranta (ograničene) xy ose.
@vasionka
dopada mi se kako povezuješ i proširuješ koncepte dualiteta iznova i iznova na svoj specifični način, dok vrlo suptilno definišeš naizgled nevidljive granice (blagi znak naučene discipline). primjetio sam prožimanje pomenutog i u prethodnim tekstovima, no sada mi je tek kliknulo. ne mogu a da ne pretpostavim kako si još uvijek pod utiskom od prethodnog teksta “Sang & Graal: Prilog epizodi Velike Krvave Tragedije o namjesništvu na Zemlji”. pominjem iz razloga što vidim suštu razliku u idealističnom evropskom (usudio bih se reći grčkom) razmišljanju, u poređenju sa japanskim razmišljanjem, preciznije wabi-sabi filozofijom, slikovito prikazano Kintsugi tehnikom. iako nemam običaj smatrati viđenja pogrešnim u ovom kontekstu, tvoje razmišljanje po pitanju čistoće je bitak koji i sam gajim vrlo dugo, te subjektivno smatram najispravnijim.
ujedno koristim priliku da ti se zahvalim na Loftiju, iznimno dobra preporuka.
@eyri, mislin da je poanta ona točka kad sumnja pređe u paranoju.
Ah Bože, hikaja je predivno osmišljena. Pitam se čime se baviš, je li inače pišeš priče?
Hoćeš reći kad analitičnost postane destrukcija… Može se reći obrnuto, kad neanalitičnost postane destrukcija… Važno pitanje: treba li balans? Koliko se malo razumijem u fiziku nikada ne možeš uništiti sve, uvijek ostane nešto. I šta je problem ako uništiš sve, da bi nastalo novo (bolje, jah dobra zamka, ako je bolje) nešto…
Bliže sam destrukciji kao spoznaji (zvuči surovo), od nedestrukcije kao zablude… Nekako, koliko god želio pobjeći pojavljuje mi se pitanje morala. Sumnja kao sredstvo destrukcije idola… Uništiti ono što “treba” uništiti (ha, sumnja!, izražena u navodnicima). Dakle, korisna uloga sumnje, u kontroli umnoga ekstremizma. (Nisam baš najuspješniji za čitanje tvojih postova, nekako osjećam da si me uvukla u svoj način prezentacije, pa sam sebi izgledam malo čudan, a možda i plitak.)
Sumnja mozda kao konfrontacija izmedju racionalnog/logickog i emotivnog? Ili kao derivat racionalnog ili emotivnog stanja kod covjeka? (Povezujem s dijelom covjeka i razbijanje atoma, a druga poveznica ukucani,”Oprez i bojažljivost”,djeca,ljubav kao medjuljudski odnosi ). Pokusavam ti razmontirati pricu 😀
Sumnja kao skup i važan začin, izvrsno poboljšava okus života, uravnotežuje oporost navika i ljutinu promjene.
Važna je za ljudski napredak općenito, u praksi i bavljenjem svakodnevnim igračkama, montiranju i razmontiravanju.
U svijetu ideja, ona ne postoji, ideje su žive i vječne.
Kada kažem da vjerujem, to može biti rezultat znanja, a znanje je podložno sumnji.
Kada kažem da znam, to je spoznaja i tu sumnja nema nikakav pristup.
Zato je moguće iz vjerovanja otići u fatalizam. Iz spoznaje se rađa mjera.
Lovice, čista desetka! Šta je ono Platonova akademija učila o broju 10? 🙂
Čitaš me potpuno i neizostavno tačno u svakom detalju. Ogromna je dragocjenost imati takvu prijateljicu.
Eryri, svaki put kada sa tobom pričam osjetim nekakvu svečanost. Stvarno – svečan trenutak. Kako li si ovo samo uvezao i nadogradio!? Pola od ovoga niti mi je bila namjera, niti je uopšte osviješteno. A tako super funkcioniše kao sistem.
Mnogo mi je drago što si otkrio Lotfijev craft.
Teoretičar, tvoj komentar mi je najdraži. Ne znam, zbog nekog osjećaja. Lovica je odgovorila na tvoje dileme. Živi ćemo biti tek kada ustanemo, a tada neće biti sumnje.
Zanimljivo je da te neodređeniji kontekst (što namjerno radim, da bude svima čitljivo) odvukao ka dekonstrukciji idola, a moja vodilja je bila pogubnost dekonstrukcije Boga (smije li se ovo uopšte izreći?). To mi daje odgovor na pitanje kako, ustvari, mene sagledavaš. I korisno je, ništa nije slučajno.
Tvorničar, da, sumnja je ovdje negativna sila. Toliko jaka da se osmjelila dekonstruisati Boga. To je moja izjava, moja važna izjava. Ti ovaj tekst možeš čitati kao običnu pričicu, onoliko ili ovoliko zanimljivu.
Jarčica, pravi Razmontiravač 🙂 Ali te Bog nagradio. Ukapirala sam u više navrata da tvoja sumnja ima veoma zdravo uporište. Ne gutaš ti mnooooooogiiiiiiii crap. Ne može, odmah ga razmontiraš k'o zvečku! To je negdje dijete uspjelo ostati živo. To zdravlje je zdravlje djeteta. Svaka ti čast na tome.
Hvala Čitateljko 🙂 Gotovo sve koje sam napisala su na ova dva bloga. To je to.
Da bi nešto bilo dekonstruisano, prvo mora bit konstruisano. A ne virujen da Bog može bit stvoren. Dok koncept Boga može bit, i mislin da je i za spoznaju Boga dobro da se dekonstruiše koncept Boga. Jer spoznaja je izvan koncepta. Tako bar ja mislim, a nemam namjeru da te uvjeravam u to, prosto usput prosipam misli. 🙂
Tačno, good point, Bog nije, niti može biti stvoren. E sad, da upalimo malo sivu masu ponovo – kako ultimativni (stvaralački) demijurg može biti dekonstruisan od stane onih koje stvara? Eto, koncept demijurga? Kažeš da slijediš primarno iskustvo u dolasku do spoznaje i samo to priznaješ za validno. Znači, moraš postati demijurg da bi spoznao prirodu te “stvari”? Ne misliš valjda okolo – naokolo rasklapati nešto što ne znaš rasklopiti, a kamoli sklopiti. To ne znaš, jer si stvoren, a demijurg nije stvoren. Ti možeš samo rekombinovati koncepte. Malo će mi se ovaj koncept sviđati, pa će mi se sutra sviđati neki drugi. Ili ću, ono, izabrati da mi je princip vjerovatnoće najveći neprijatelj svih vremena i doba, pa ću po svaku cijenu mantrati da je slučajnost vjerovatnija od neslučajnosti, iako su brojke debelo na strani ove druge.
Mislim, sve ja kužim, sve ok., ali ne kužim čemu uporno mantranje NE NE NE? Eto, tebi vjernici nisu jasni, ok., ali kako je pobogu jasno NE NE NE, za koje baš svi znamo da je totalno nedokazivo? Čak je i manje rasprostranjeno od DA DA DA i sad je ono kao fol da su ogromna većina teista i agnostika totalne budale, šarada, vrtić.
Hmmm, neman iskustvo Boga, pa ti ne mogu komentirat ovo za demijurga. Ne mislin da ti moraš postat demijurg, da bi ima direktnu spoznaju. Za početak, ako ćemo pričat o Bogu, tribali bi se složit da postoji. Ja u njegovo postojanje nisam siguran. Po tom pitanju sam agnostik. Molim se Bogu, zahvaljujem se Bogu kad mi je nešto lipo, žalim mu se kad mi je teško, ali ja ne znam dal ja samo pričam vjetru ili stvarno ima neko ko me sluša. Tu mi je teško prihvatit teistički koncept, više naginjem panteizmu. I to je jasno, vjerovanje, jer ne znam.
A nije točno da moš samo rekombinovat koncepte. Može se doć do iskustva stvarnosti izvan koncepata.
A ne shvaćan te za mantrannje NE, NE, NE. Ja u principu nikome ne govorin NE NE NE. Samo pišen ono što ja mislim da je bitno za znat. A nek svak misli šta oće, ako može nešto korisno dobit iz mog komentara super, ako ne, isto super.
Malo si mi ovdje sada zbrkan. Ako najviše naginješ panteizmu, onda si I TI demijurg. Ako je demijurg nestvoreni, nego Stvoritelj, a ti stvoreni od demijurga, kako ste onda dijelovi iste “stvari”?
@Vasionka, mislim da se ti trebaš ozbiljno baviti pisanjem 🙂
Dojmljiv post, bez suvisnih dugih dodavanja !No pojam zalosti je neminovan zbog hiljadu zasto i hiljadu zato..
Pa zbrkan sam i sebi. Ne znan kako bi ti opisa, mislin da je sve Demijurg, ali da i dalje u kompletu, Demijurg kao cjelina može prema tebi biti Bog koji ti nisi. Ne znam fkt kako bi objasnija, u glavi mi ima smisla, probaću skontat kako da to opišen. Recimo da je čitav svemir živ i svjestan i da stvara život. Svemir može biti i druga riječ za Bog. Bog, u svojem stvaranju, stvara sam sebe, tako da ja mogu bit i stvoren, a i dalje biti dio Boga, spojen s Bogom puppčanom vrpcom. Otprilike tako to nekako gledan. Ali ni meni ovo pitanje nije do kraja jasno, ali i ne mora mi bit jasno.
Bog stvara sam sebe jer ne možeš stvorit nešto što nisi.
@vasionka
hvala na lijepim riječima. bojim se da je manjak sna krivac, no ne za sve.
Hehe, živim od pisanja Čitateljko, već, hmm, dvije decenije. Ali ne ovakvog.
Možda u penziji, kad vrijeme dozvoli.
Thanks 🙂
Hvala ti Kosmička Energijo 🙂
Tvorničar, Bog je datost, nije stvorio Sebe. On je Početak, Nepokretni Pokretač, rekao bi Aristotel. Kabalski izvori kažu da niko osim Početka ne može odgovoriti na pitanje šta je uopšte Početak. Sad je samo pitanje da li može biti beskonačno nešto što nije u stalnom širenju? Ja mislim da se Bog stalno širi, i kvalitativno i kvantitativno, ali to ne znači da, istovremeno, nije beskonačan. Beskonačan je upravo zbog toga, jer Početak nema kraja.
Osvajajući, Bog rasijava svoj kvalitet. Djelić tog kvaliteta nosimo i mi, u nama.
Naime, ovako to mali Perica sublimira, odnosno ja 🙂
Eryri, naravno, nije to samo nedostatak sna. Puno znaš, puuuuuunoooooo pažljivog čitanja, puno sistematičnosti, puno tišine i razmišljanja. Privilegija je imati takvog sagovornika.
Zadovoljstvo je moje 🙂
Hmmmm, vraćam se na komentar ti Vasionko i svaki put mi druga misao dođe. Dobro si ovo opisala. Ja kad san zamišlja beskonačnost, ključna mi je bila promjena, kao pojam. Isto kao na zemlji npr, možemo reć da nam je planet beskonačan jer se stalno mijenja, Sarajevo u kojem san ja bija prije tri godine je i dalje Sarajevo, ali je opet drugo i drugačije od onog u kojem san ja bija. Tako je i sa Bogom, Svemirom, čim već. Beskonačan je jer se stalno mijenja, kao more dok dođeš do jednog kraja obale, drugi kraj već više nije ono što je bija, i kad se vratiš zateć ćeš drugi realitet.
Ovo su dosta duboke teme i racio se teško snalazi u ovim konceptima. Mislin da bi Jungovi arhetipovi bolje objasnili ovo o čemu pričamo. Jer konačna istina o svemu ovome je u nama. Kroz sebe doživljavamo Svemir.
Btw, znaš šta je meni fascinantno i šta me vjerovatno nikad neće prestat fascinirat? Kako išta postoji? Bog, Svemir, mi, išta? Kako je moguće da išta postoji? To djeluje prosto nemoguće. A opet ne moš zamislit ništa.
A za Aristotelovog nepokretnog pokretača, pade mi na pamet jedna paralela sa Taoizmom, gdje se spominje da mudrac djeluje iz polja nedjelovanja, stvari mu dolaze, on ih ne odbija, stvari mu odlaze on ih ne zadržava.
Za Božansku iskru, vjerovatno je sve što postoji posjeduje, pa i ono što mi tretiramo kao nežive stvari, poput vode, tla, stijena, itd.
Dobro si postavila pitanje: Šta je uopće početak? Znaš šta ja mislin. Meni poprilično ima logike ona Kantova misao o tome da se vrime stvara u našem nervnom sistemu, a da izvan nas ne postoji. Početak je uvik, svaka nova sekunda je početak.
Hvala tebi na inspirativnom pisanju i ponekad me nasmijes komentarima u tvom stilu. ??
Ovo su sada naravno pretpostavke. Gdje je Bog rasijao svjesnost (a nemoguće je zasigurno tvrditi da je svjesnost rasijana svuda, ali i to da će neki dio energije i prostora zauvijek ostati bez rasijane svjesnosti) ništa je nemoguće. Zaista, sa Bogom, ništa je nemoguće! Dakle, kod mene je prisutna suprotna fascinacija. Odakle čovjeku uopšte koncept -ništa-, ničega? Postojanje je za mene prirodno, nepostojanje mi je neprirodno. Negdje duboko u sebi sam uvjerena da nepostojanje uopšte ne postoji, ne samo zato što, logično, kao stvoreno biće nemam sjećanja (niti ga mogu imati) na nepostojanje, nego to je neka unutrašnja istina koja se ne dovodi u pitanje, tu nema sumnje.
U tvome opisu interakcije promjena-vrijeme-realitet vidim višedimenzionalni tvoj vid (ne gledanje, vid), i drago mi je što to vidim. Nikada nisam formirala takvu ideju, niti sam na ovakvo jednostavno, a esencijsko, pojašnjenje naišla u literaturi. Hvala ti, koristiću ovo.
Ono što, pa slobodno mogu reći, zamjeram dogmatama je što se ne upuštaju u slavljenje Boga pričajući o Njemu. Ovako, onoliko duboko koliko mogu, i koliko situacija dovede. Meni je ovo važno i potrebno, čak i ako je totalno pogrešno. Taj strah, a znaš da ti je namjera čista. To ne mogu shvatiti. I znaš šta, priča o Bogu je uvijek integrativna, ona prava, iskrena. Uvijek to osjetim.
Jarčice ?
I ja mislim da nepostojanje ne postoji, ali me i dalje fascinira to ‘kako’ išta postoji. Priča san bija sa jednim likom kojeg zanima ‘zašto’ svit postoji, mene npr nikad nije zanimalo zašto, podrazumjevalo mi se, da živimo, rastemo i uživamo u životu, ali mi je fascinantno to ‘kako’ išta postoji. Iz te fascinacije tim pitanjem san izvuka dosta uvida u realnost, msm, barem meni lično su to uvidi. To i pitanje šta je suština svega? Šta je suština bilo koje stvari koju uzmeš, nekog zvuka, objekta, bilo čega.
Drago mi je da si našla nešto korisno u mom komentaru, hvala ti što misliš da je to višedimenzionalni vid, ja ne znam šta je, samo kad san razmišlja tako san nekako moga doć najbliže u shvatanju beskonačnosti.
U pravu si, priča o Bogu, ako je iskrena je integrativna, pa čak i ako sugovornik ne viruje u Boga, ako su mu namjere čiste, ako ga vdi iskrena znatiželja. Dobro kažeš, važno je i potrebno, pa makar da smo skroz pogrešnoo shvatili haha. Razmišljat o Bogu je prezanimljivo, a još kad nađeš sugovornika s kim možeš podijelit te misli, to je neprocjenjivo. Za dogmate, njih je vjerovatno strah pričat o Bogu i razmatrat njegovu prirodu, a dosta ljudi ta priča i ne zanima, jer nisu zainteresirani za spoznaju, nego im vjera postane rutina. Ja mislin da nikad ne triba prestat sa znatiželjom, i sa razmatranjem bilo čega, rastemo dok smo živi, s time i naša spoznaja Boga.
Trebaš me uputiti u učenje o broju deset 🙂
.
. .
. . .
. . . .
Odakle čovjeku koncept – ništa?
Jedno od načela islamske akide glasi: Bog stvara iz ničega.
Čovjek je sposoban kreirati iz već stvorenog i u mogućnosti je širiti i unapređivati kreacijsko umijeće, sam Bog mu otvara te mogućnosti pa i onu “da prodre granice neba, ali uz veliku moć”.
Ono što nije u mogućnosti je – ništa, stvoriti iz ništa.
Dakle, čovjek je dualno biće – sve i ništa -svijet materije je ništa, svijet duha je sve – dio Božanskoga ruha.
Božiji poslanici su savjetovali ljude da ne raspravljaju mnogo o Božijem zatu-Biću, da se više usmjeravaju na Njegove sifate, svojstva, a još više da usmjere svoj pogled na Njegovo stvaranje, a ponajviše na sebe same.
Bog je Prvi, bez početka, Posljednji, bez kraja. Da bismo to uopće pojmili, sa svojstvom materije – ničega – morali bismo eksplodirati.
Musa, a.s., je išao vrlo daleko u svojoj želji da pojmi Boga na ovaj način, sve do toga da je zahtijevao da Ga vidi. Bog mu je pokazao, demonstrirao na koji način se materija ponaša u odnosu na Njegovu veličinu, pa se ogromno brdo rasulo pred očima Musaa,a.s., a on je ostao bez svijesti.
Dakle, to su dometi materije, nekad će i nauka biti na tome tragu, u dalekoj budućnosti, jer ona otkriva zakonitosti u prirodi, a one su tu, od Postanka i ne mijenjaju se ni za pedalj, pa ni na zahtjev Poslanika, Bogu najbližih ljudi.
Lovice, fino si to objasnila, ja bi tu ubacija Budistički i Hinduistički koncept Maye, iluzije. Svijet materije je iluzoran, odnosno, ono kako ga mi vidimo je iluzija. A ono šta u suštini postoji je praznina. To je dokazala i moderna fizika, da se materija, atomi, sastoje u biti od praznog prostora. Taj prazan prostor je vjerovatno naša svijest. I triba naglasit da praznina nije ‘ništa’, nego prije, ona je ‘sve’. Naše iluzije su ‘ništa’. I mi, kao bića koja posjedujemo svijest, možemo već dok smo u stanju vezanosti za materiju spoznat svoju svijest, sami sebe. Ta spoznaja je spoznaja svega izvan nas, jer na kraju, naš svit ooblikuje naša percepcija tog svita, ili kako bi Budisti i Hinduisti rekli – karma.
Raspravljat o Bogu kao biću, može bit zanimljivo, ako se uzme da ono što iz tih rasprava naučiš nikad nije konačno. Ali moguće je sviješću doć do mističnog iskustva suštine stvarnosti, a sad, da li time i Boga, ne znam. Ako ćemo ga spoznat nakon smrti, zašto ga naša svijest ne bi mogla iskusit već prije? I opet reko, ta spoznaja je ograničena, vjerovatno je nemoguće intelektualno shvatit Boga u totalitetu, ali moguće je doć do nekih uvida.
A sviđa mi se što pišeš za znanje o Bogu na osnovu njegovog stvaranja, prvenstveno na spoznaji samog sebe. Tu se slažem s tobom, to je pisalo i na ulazu u dvor grčke proročice Pitije: ‘Spoznaj samog sebe’. Ako spoznaš sebe, ko što reko, spozna si svit.
A za Boga, bilo ovo kako mi mislimo, ili drugačije, svak će imat priliku i svak ima priliku da doživi Boga nakon smrti, a ja mislim da već sad u intimi samoga sebe možem doć u kontakt s Bogom.
Da, to su Pitagorejci skopčali radeći na misteriji Platonovih tijela. Za ravan, ali i prostor koji je moguće identifikovati, potrebne su najmanje tri tačke, ali za stabilnu plohu (noseću) upravo ta shema deset tačaka. Ovo znanje potiče i prije Platona (Pitagorejci su ga detaljno pojasnili), piramide su prvi hint, ali mi se čini da sam negdje naišla da se prvi sačuvan pisani trag o ovome zapravo nalazi u Vedama.
To -Prvi, bez početka, Posljednji, bez kraja- mi je super u kontekstu Boga kao zapravo jedine prave realnosti, ali u vezi s tim imam i neki creepy osjećaj: Prvo, ljudi bi to u svojim omeđenim potencijalima predstavili kao Uroboros (kako i jesu, iz čega onda proističu učenja o ciklici i bla bla bla, koja su za mene potpuni crap, kao i pravolinijsko poimanje vremena, iako su, sa već postavljenim konsenzusnim mjerama, funkcionišući sistem u zemaljskim uslovima) i drugo, onda ovdje imamo problem sa svrhom (i uopšte potrebom za postojanjem) etike. Znam koliko duboko (ili visoko 🙂 sežeš, baš me interesuje tvoje razmišljanje zašto bi ovo moglo dovoditi u pitanje svrhu etike.
Koncept -ništa- pojavio se kod ljudi prije zadnje i ranijih Objava (creatio ex nihilo, stvaranje svijeta iz ničega). Zato ti citiram lijepu sublimaciju Jadranka Mikleca u vezi sa ništavilom (i ne samo ništavilom, naći će se tu i par riječi o Početku i [kvantnoj] stvarnosti), zasnovanu na vedskim izvorima: “Pradhvaṁsa-abhāva je proces rastvaranja koji vodi do atyanta-abhāve, stanja apsolutne apstrakcije (apsolutne destrukcije). Tada apsolutna destrukcija u duhu destrukcije, uništava apsolutno stanje ništavila (atyanta-abhāva), i u neočitovanoj oživljenosti svih mogućnosti u stanju samoodnosne potpuno probuđene budnosti je sjećanje svih mogućnosti (anyonya-abhāva)”.
Inače, Sartr je rekao super stvar za -ništa-, meni nekako rezonira istinom i zapravo dokazuje zašto mora postojati -nešto van-: “Ništa je istovjetno bitku za-sebe čovjeka u pukoj egzistenciji svoje bačenosti u svijet sebe”.
Savjet primarnog osvrtanja na sebe same neizostavno uključuje i pitanje Boga, posebno u današnjem vremenu slavljenja moći individualizma. Recimo, pitanje Boga je temeljno pitanje moga identiteta. Tačka broj 1 🙂
Uz to, mislim da od Njegovog stvaranja, u konkretnom slučaju čovjeka, odavno načinjavamo opasnu idolatriju. Nažalost.
Od kud ti je uroboros potpuni crap? To je jako moćan simbol kolektivnog nesvjesnog, simbol naše unutrašjosti, psihe, uz to što je simbol neprekidnog toka života, uroboros sebe neprestano jede i stvara. Jung je visoko cijenija ovaj simbol, kao i ostale mandale, jer je smatra da su to simboli cjelovvitosti, integracije svjesnog ja sa našom sjenom. Uroboros je ujedno i simbol vječnosti, i taj simbol je veoma staro znanje, potiče još iz antičkog Egipta, koristili su ga i grci, rimljani, alkemičari, gnostici… On također je simbol cikličnosti koju moremo primijetit u prirodi, godišnja doba, dan noć, i slično. Ne vidim što ti je ta cikličnost crap kad je jedan od zakona prirode. Možda i glavni zakon. Evo npr voda, diže se iz mora, stvara rijeke, koje se ponovo vraćaju u more. Samo jedan ciklički proces koji mi je bezze u ovom momentu pa na pamet. Ono što u prirodi moremo primjetit je neprekidno kruženje, mada to ne znači da se neprekidno ponavlja isto. Prolaze isti ciklusi, ali sve je svaki put drukčije. Tu bi možda spirala bila najadekvatniji simbol, jer ujedinjuje linearnost sa ciklisnošću.
Za koncept ništa nisam siguran dal te do kraja svaćan al na dobrom si tragu. Ja mislin da do te točke praznine ne dolazimo apstrakcijom u smislu stvaranja koncepata i ideja, nego kroz proces probijanja unutarnjih granica sebe koje te odvajaju od jedinstva sa sviton.
‘ Tada apsolutna destrukcija u duhu destrukcije, uništava apsolutno stanje ništavila (atyanta-abhāva), i u neočitovanoj oživljenosti svih mogućnosti u stanju samoodnosne potpuno probuđene budnosti je sjećanje svih mogućnosti (anyonya-abhāva)”.’ Ovo mi je jako dobro, samo ja ne bi reka da je sjećanje svih mogućnosti, nego mislin da u momentu kad se ovo desi da nam se otvaraju sve mogućnosti.
Za Pitagorejce nisam upućen, a za zadnji paragraf nemam posebnog komentara, samo me zanima kakvu to opasnu idolatriju spominješ?
Uroboros? Značenjski sjajan i umjetnički podatan za eksploataciju, ezoterično uzbudljiv, ali jednodimenzionalan. Potpuno sam nesklona gledati na kontekst o kojem pričamo jednodimenzionalno. Simboli su ono što mi u njih utisnemo, a ja nisam u stanju u Uroboros utisnuti ispucavanje svih mogućnosti (Miklec kaže sjećanje na sve mogućnosti) na svim granama odlučivanja/aktiviranje moguće stvarnosti mišlju o istoj. Pominjao si spiralu, ok., o Fibonaccijevom broju bi se već moglo raspravljati. Jung je autoritet, za mene je on uspostavio posebnu granu psihologije – tzv. mitološku psihologiju, psihologiju prošlosti, ali se obrasci koje uspostavlja teško ili nikako snalaze u kvantnoj stvarnosti (nešto jeste – 1, nešto nije – 0; nešto istovremeno i jeste i nije zbog stvarnosti da jeste, a potencijala da nije i/ili zbog stvarnosti da nije, a potencijala da jeste [kvantna stvarnost, odnosi se samo na ono što je stvoreno]).
Pominjao si da je materija prazan prostor. Prema teoriji polja, i jeste i nije. Prazan prostor omrežen je/osvojen/osviješten međuzavisnim silama/energijama različite kakvoće, najčešće sukobljenim, što u borbi za prevalenciju drže jedan odijeljen prostor relativno stabilnim i “čvrstim”. Kreacionist, kao ja, će razmišljati na način da se ovo postiže jednostavnom mišlju Budi! Tvorca, neko će misliti da tu nema Namjere, da je to slučaj.
Što se tiče opasne idolatrije.. Pa čuj, saglasna sam sa Sartrom. Ne smatram da je čovjek u stanju progutati svemir i ispucati, kao sistem/cjelost, sve moguće mogućnosti. Nekultivisano je, primitivno je ono od istog – ono zatvoreno u sebe. Kultivisano je ono pomiješano – u šta se uliva i iz čega se izliva. Idolatrija je divljenje međufazi, posebno ako ista ima lice i nepodložna je apstrahiranju. Upotrijebiću izraz karma/navezivanje, jer vidim da ti je blizak (iako sam daleko od uvjerenja da je to sistem koji uopšte ima potencijala da funkcioniše iz mali milion razloga), zato je idoliziranje čovjeka, uključujući i njegov unutrašnji svijet, opasno.
P.S. Rečenice me noćas ne slušaju ni blizu optimumu. Uzdam se u tvoje predznanje da bi bilo koliko-toliko jasno.
*što se tiče Junga, ispravka; rađe je to psihologija sjećanja (kolektivno nesvjesno), nego psihologija prošlosti
Za idolatriju, mislin da je opasnija ona neprimjećena idolatrija, eksploatacija zemlje zbog ljudskih potreba koje su često pretjeranje, uvjerenje da čovik more planetu radit šta hoće. A tu i religije malo pomažu, i kršćanstvo tvrdi da je Bog stvorija svit da se njime služi čovik. Ali dobro, ova eksploatacija nije religijskog karktera, nego sasvim suprotnog, tako da se religija ne more krivit za ovo trenutno očajno stanje u svitu.
Za Uroborosa, Jung pravi razliku između simbola i znaka. Simbol je više od nog kako izgleda, dok je znak uvik manje nego što izgleda. Time za simbole, oni nisu ono što mi u njih utisnemo, barem ne mi svjesno. Oni su naša priroda, predstavljaju našu dublju vezu sa prirodom. Meni Uroboros nije jednodimenzionalan, a o Fibonaccijevu broju, fakat nisan upućen da raspravljan, jer nisan upoznat sa njegovim radom. Evo sad nešto gledan o njemu, i ono je za mene viša matematika, fakat nisam komptetentan da se upuštan u rspravu o tome.
Za prazan prostor, ne kažen da u njemu ne postoji energija ni sile, nego samo da nije čvrst kako se nama čini. Ja mislin da je to prirodno stanje svemira i da je ta praznina živa, da su te energije žive, da je svemir živ. Tebi je to stvoreno mišlju Tvorca, dok po meni Svemir i Tvorac mogu bit isto.
Opet za idolatriju, kad se uzme u obzir da smo mi samo jedni od bića na vom planetu, da u svemiru možda postoje i inteligentnija bića od nas, ne vidin prostora da se veliča čovik kao da je u stanju progutat svemir. Ne shvaćan kako koristiš karmu kao pojam, oćeš reć da je problem u našoj percepciji/karmi koja čovika vidi u međufazi i divi mu se? Tu je karma logičan pojam.
A Jung nije bija okrenut samo prošlosti, bavija se je raznim temama i zadužija je modernu psihologiju poprilično. Njegovi koncepti arhetipa i sinkroniciteta nisu prihvaćeni od mainstream psihologa, a za mene s odlični, i odlično je da je neko odlčija da naučno proučava te sfere koje su dugo bile u domeni mitološkog
Za ovo nešto jeste i nije, 1 i 0, što pišeš, takva možda jest priroda svita ali zbog konstantne promjene. Npr ja u isto vrime i jesan i nisan, jer sam svaki čas drukčiji. Sad za Jungove arhetipe, ne vidin kako se ne snalaze u kvantnom proostoru, kad naša sama svijest može bit kvantni prostor. Može bit praznina u kojoj ko energija teku arhetipovi i sve ostalo što je u našem nesvjesnom. Sad za ovo zadnje nisam toliko uvjeren, al spominjem prosto kao mogućnost.
Dobro svaćan što ti je Uroboros jednodimenzionalan, ali šta bi ti sprotstavila njemu? Kakvo drugo objašnjenje preferiraš?
Izostavi zadnji i predzadnji moj komentar i pročitaj ponovo dva komentara koji su im prethodili. To bi bilo objašnjenje. Hmm, sad se sjetih jednog teksta, pokušaću ga naći.. Nakon 20-ak minuta, evo ga: http://vasionka.blogger.ba/arhiva/2017/07/07/4064299 Ne znam zašto mi se čini da odgovara temi, ali poslušaću intuiciju.
Za minimalno neophodan nivo apstrahiranja u ovome kontekstu, simboli (poput Uroborosa) su, osim što mogu biti štetni, totalno irelevantni.
Dobar je tekst, al video je pobrisan, pa ga ne mogu poslušat. Ljubav koju opisivaš je slična onoj koju bi ja opisa. Sviđa mi se pristup, živ je, samo smo se iskomadali da bi se upoznali, ima smisla. Posebno mi se sviđa ovo za ljubav koja jede pojmove, jer takva ljubav stvarno i jeste. Ja san mislija nešto slično pisat ovih dana o konceptima. Ovo što si napisala je super, samo opet, ne vidin toliko vezu s temom o kojoj smo pričali. To jest, vidim, ali je tvist na potpuno drugu vrstu objašnjavanja, koja je meni iskreno bliskija.