Osmatrajući ljude vidim:
osmatračke kule povijene nakrivljene naoštrene
svježe izlivenih temelja osvijetljene
memljive svjetionike
sa puzavicama;
kako hodaju od mjesta do mjesta
tražeći ispod neke svoj korijen.
Moja se tako osmatrajući povija
ispod glava,
pruža vrat do neba
zavirujući u očigledno.
Tone k'o u snu kad padaš
i ne stižeš do dna,
a nekad je drvo što ga čupaju divovi
za potrebe svojih mitskih okršaja.
Kule su čudesna stvar na mjestu
bez mjesta
od mrtve tvari sa živim godovima
dobima poglavljima pročitanim
i nepročitanim stranicama.
Svaku prate nijeme ribe
hraneći se onim što ostaje.
jes to bila u Potemkinovom selu? 🙂
Zanimljivo da si izabrala baš da ih prate ribe. Taj stih mi je misteriozan.
Gracias, zanimljivo je da je u Potemkinovim selima sve lažno osim namjere. Kod ovih kula sve je Potemkin, osim što se namjeri pridružuju i djela.
Nijeme ribe.. Nisam razmišljala u tom trenutku Tvorničaru, ali možda podsvjesno ima veze sa ranohrišćanskim simbolom ribe.