Poza čini da se ljudi pretvaraju u kipove. Jednostavno se zgrušaju, ne teku više.
Povod za pisanje ovog teksta su dvije žene.
Jedna u sebi krije gotovo eugeničku sklonost ka elitizmu (nije dobro!) i neku distancu kojom se brani. Otprlike, kao da intimu proglasiš za zlatno tele, kojem se klanjaš jer je to kultivisano klanjanje, a onda je samo nebo granica u proglašavanju intimnih tema. Jasno, neka povrijeđenost je uzrok tome.
Druga je patila, moguće da djelimično pati i sada, a patnja jeste ogromno iskustvo, koja, da, može oplemeniti čovjeka. U ovom slučaju se to desilo. Ipak, ta druga žena u svemu čita sub poruke. Otprilike: Bože, ako je to neimenovani neko rekao, mora da tu ima neka poruka, rađe šuk, namijenjen baš meni.
A sada, šta je sa dobrim i izvrsnim osobinama ove dvije žene?
Prva je drugar, iako ona vrsta distanciranog drugara koja hoće pomoći, pa vjerovatno u moru nemogućih situacija. Kultivisana je, ima širok spektar interesovanja.
Druga je totalno direktna kada osjeti da to može, a to je baš dragocjeno. Meni je važno, ne znam za vas. Također, zna osjetiti inspirativne momente kod osobe sa kojom komunicira i podstiče ih. To je lijepa, dodatna motivacija.
Sada ja od sebe očekujem da nekako zatvorim ovaj tekst, a da sve ima smisla nekog višeg reda. Hmm, šta bi to moglo biti?
Obe žene dijele zajedničku stvar, a ona je meni.. Pa ne baš nepoznanica, uložila sam ja tu truda da se spojim i prespojim nakon unutrašnjih i spoljnjih bucanja, ali nekako mi se ti momenti čine jako dalekim i starim, pa se pitam kako ove dvije žene nisu dosad zatvorile taj proces!?
Samopouzdanje. Nema druge definicije za to, osim da tu ulogu igraju isključivo i isključivo vlastiti kriteriji. Slika tebe nije važna, važna je tvoja slika sebe i potpuna uvjerenost da ćeš, prije ili kasnije, biti usaglašen/a sa svojom slikom sebe. Onda, da li je za samopouzdanje važno strpljenje? Da li je važna misao da uvijek ima vremena za evoluciju, iako smo ovaj svijet pretvorili u svijet vječitog kašnjenja, jer, dabome, to vidimo i tako nam kažu – nigdje ne stižemo na vrijeme? Da li se sada uopšte može prirodno živjeti ako siječemo poredak stvari na transferzalnu činjenicu, umjesto da se pratimo do u budućnost? Šta je vakcina za strah?
Ne znam, to može biti potpuno pogrešno, ali ja funkcionišem na principu da su moje emocije primarno moj resurs i sebično sam svjesna njihove koristi primarno za mene. Dakle, one kontrolisano izlaze i često ih, ako ocijenim da su destruktivne, nazovem porivima sa kojima se borim. Onda izlazim van sebe, osmatram se prije donošenja konačne odluke šta uopšte učiniti sa tim. S druge strane, sklona sam eksplozivnim ponašanjima u vezi sa nemalo banalnostima. Valjda tu drama izlazi.
Noćni small talk ovdje je završen. Hvala Vam na pažnji.
zanimljivo je, posebno kroz ovaj tekst, koliko dolazi do izražaja razlika između ženske i muške percepcije.
jedne prilike si pomenula ‘zajedničku isčašenost (iz prirodnog ležišta)’, pa bih se htio prvo osvrnuti na taj termin. ujedno si pomenula manjak vjerovanja u sebe, što je manjak samopouzdanja, što si također i ovdje pomenula, nešto direktnije doduše. kod obje osobe može se osjetiti manjak istog. kod prve osobe, posebno, zbog intenzivne težnje ka elitizmu, no i kod druge osobe, jer očito nije dovoljno naučila iz patnje, te nemogućnost odstranjivanja iste je opet… manjak samopouzdanja.
nisam siguran šta tačno smatraš pod procesom, pa ću se osjećati slobodnim da pretpostavim kako misliš na proces samoaktualizacije (Maslow). bojim se da do istog ne može doći jer etapa koja se tiče samopouzdanja još uvijek nije završena, uzimajući u obzir kako sve prethodne etape su zadovoljene. no sad, goruće pitanje je kako doći do nivoa samopouzdanja koje bi nam omogućilo da se daljnje razvijamo? smatram da je odgovor vrlo subjektivan, jer evo recimo, kod mene je samopouzdanje u ranom odraslom dobu bilo uveliko vezano za novac, u smislu da se želim potpuno finansijski osamostaliti, pomoći i eventualno ispuniti neke svoje želje. srećom, ispalo je sve kako treba (čak i daleko bolje!) i tu sam prodisao punim plućima jer sam dobio ono što sam htio, a to je da ne zavisim od nikoga, već apsolutno od samog sebe.
pretpostavit ću da je kod navedene dvije osobe nešto dublje vezano za samopouzdanje, pa će vjerovatno sljedeći odgovori biti malo pogodniji.
Nigdje ne stižemo na vrijeme?
vrlo nezgodno, no to je ujedno i boljka sadašnjosti. život je drastično brži, rekao bih i nenormalniji zbog tempa koji je nametnut. teško se prilagoditi nečemu nametnutom što se kosi sa fundamentalnom potrebom, a to je potreba za mirom. počevši od jutarnjeg dizanja, pa do dnevnog odlaska na posao, vraćanja… vrlo malo vremena ostaje za život. naravno, neko je uz malo sreće i rada uspio izbalansirati sve pomenuto, što se itekako reflektiralo na cjelokupni kvalitet života.
Da li se sada uopšte može prirodno živjeti ako siječemo poredak stvari na transferzalnu činjenicu, umjesto da se pratimo do u budućnost?
bojim se da ne, no zaglibili smo i dublje, toliko duboko da je i sama transferzalna činjenica presječena. život u budućnosti, kao ni u prošlosti, nije život. život u trenutku je život. naravno, to ne znači da se ne treba učiti iz prošlosti, ili pak ne planirati za budućnost, no sve dok prošlost ili budućnost ne upravljaju sadašnjim životom, onda se možemo fokusirati na sadašnji trenutak. upravo i taj manjak fokusa je izvor frustracije, zato što u protivnom čovjek razmišlja o nečemu što je imao, a sada nema (prošlost) ili o nečemu što želi da ima, a sada nema (budućnost). pomenuto stvara nesigurnost, izlazak iz komforne zone… što je opet manjak samopouzdanja.
Šta je vakcina za strah?
vakcina za strah ne postoji. osoba koja se ne boji, ne bih rekao da je svjesna težine zadatka ili opasnosti što hipotetički izazov nosi. no, strah nije loš, ako ne preuzme sve ostalo i napravi nas disfunkcionalnim do te mjere da se ne možemo nositi sa onim što izaziva strah. jedini lijek za prevazilaženje straha je direktan okršaj sa istim. najefikasnije i najefektivnije rješenje, barem kako psihologija i istraživanja kažu. no, nekad nije ni problem suočiti se sa strahom, često je veći problem iskopati izvor straha… što je potpuno novi par rukava, te opet se može povezati sa manjkom samopouzdanja kao uzrokom.
eh, sada smo došli na temu emocija. vrlo slično se odnosim prema svojim emocijama. ljubomorno i škrto ih čuvam. apsolutno ne želim da izlaze tačno onoliko koliko ne smatram prigodnim, jer često zbog emocija ne mogu funkcionisati na nivou na kojem želim. to je bio jedan od onih a-ha! momenata gdje sam shvatio da imam mogućnost da izoliram i osjećam baš ono što hoću kako bih se nosio sa hipotetičkim izazovima koji izazivaju strah. emocije su postale resursi koje preusmjeravam tamo gdje treba. no, relativno nedavno sam skužio da dijelom isto radim iz straha, jer konstantno vaganje, razmišljanje i doziranje nije pogodno za sve… spontanost je bitnija. jedina nezgodna stvar je što spontanost uslovljava mudrost.
iako sve ovo predstavlja mukotrpan proces, 80/20 princip nalaže praktičnije rješenje – slaganje kockica onako kako nam odgovara. onako lagano akademski, modularno, što preciznije moguće. sve što nam ne odgovara, presložimo, sve što je ok, ostaje. zvuči teško i donekle otrcano, no to je bitak, treba uvijek težiti što jednostavnijem rješenju, a kud će biti jednostavnije do aktivnog utjecanja na ono što nam odgovara?
Mislim da većina ljudi (barem 90% njih) živi razapeto između demona prošlosti, živuće sadašnjosti i onoga što bi željeli biti, ostvariti ili postati kao ličnosti u budućnosti . drugim riječima, u ljudskim umovima postoje najmanje 3 oblika percepcije vlastitite ličnosti (ono što smo ili kakvi smo bili u prošlosti, ono što smo sada i ono što bi smo željeli postati. Na ovo dalje možemo dodati vlastitte samoobmane, npr ono što smo sada je drugačije gledano našim očima i očima neke treće, objektivnije osobe, jer je naša subjektivna percepcija uvijek, u većoj ili manjoj mjeri uslovljena emocijama. Takođe,interpretacija onog što želimo postati ili onog što smo bili u prošlosti, u našim umovima može biti prepotentna u odnosu na naše stvarne potencijale, ili pak previše satanizirana (najčešće u slučaju prošlosti neke individue), što svakako utiče na trenutno ponašanje te osobe.
Psihološki posmatrano, uzrok opisanih stanja kod obje žene, vjerovatno bi bio sveden pod nedostatak samopouzdanja, prisutnost komplexa, straha i sličnih termina koji su već spomenuti u postu ili komentaru. Međutim, ako razgradimo sve ono što je svedeno pod komplexe, strah ili samopouzdanje, vidjet ćemo da je stvarni uzrok svega toga samo NEZNANJE, teiz tog razloga ne treba tražiti nikakve injekcije za strah, komplexe itd.
Ako stavimo pod lupu vlastitog uma npr samopouzdanje , vidjet ćemo da to u stvari nije nikakva posebna emocija, neko samo posjedovanje detaljnog znanja o nečemu, uz empirijsko uvjerenje da je to tako. U konkretnom slučaju, to bi značilo da ne moraš biti fizički najjači čovjek na svijetu da bi u svakom momentu mogao pobijediti najjačeg čovjeka na svijetu ili da bi imao hrabrosti / „samopouzdanja“ stupiti u okršaj s njim. Ako znaš da, osim sirove snage, postoji najmanje 1000 alternativnih načina kojim možeš razbiti fizički najjačeg čovjeka na svijetu, onda se sigurno nećeš osjećati inferiorno.
Isto je i sa te 2 žene, one NE ZNAJU, a da znaju, odjednom bi nestalo komplexa, nadošlo samopouzdanje, javila se otvorenost itd. Međutim, to (sa)znanje mora doći na neki suptilniji način, npr kroz knjige ili kroz „big bang“ u njihovom umu, u suprotnom, ako bi to (sa)znanje njima bilo invazivno ubrizgano kroz „injekciju“ prijateljskog razgovora, vjerovatno bi se našle uvrijeđene, a taj prijatelj bi postao public enemy number one.
Jako dobar tekst. Što se drugarica tiče, meni obe djeluju dobre na svoj način, a mana ima svak. A sad, koliko kontan, ti se pitaš kako one nisu razvile samopouzdanje? Eh, da se ono tako lako stiče. Ljudi su često ovisni o tuđim mišljenjima, jer nemaju samopouzdanja, ili pak jer nemaju samopouzdanja ovise o tuđim mišljenjima? To je već pitanje.
A emocije koje su prvenstveno samo tvoje, s moje strane gledano, ako te neko učini da se lipo osjećaš, i ako podijeliš svoju sreću s tom osobom, ta emocija je i dalje tvoja ali si ju oplemenila dajući je.
A za samopuzdanje, dobro si rekla, tu je bitna naša vlastita slika o sebi. Al opet do te slike odrastajući dolazimo slažući tuđe slike o nama. Treba tu doobro bit vješt pa razbrat korisne stvari od smeća.
A šta je vakcina za strah je pravo pitanje. Možda hrabrost. Možda znanje. Možda nešto treće. Ja ne znan šta je, ali volija bi saznat.
Ne bih se složila sa Sfumatovim posljednjom rečenicom (do posljednje se slažem), samo je pitanje momenta da li je čovjek tj. žena 😀 sazrela za takvu vrstu razgovora. Evo, recimo da sam ja ova žena br. dva (hem se pronalazim, hem kontam kako je “šuk” namijenjen meni :P) i da mi je neko prije par godina skrenuo pažnju na to da se u svemu pronalazim i da kontam kako se univerzum vrti oko moje malenkosti, vjerovatno bih se još i uvrijedila, međutim, onog trena kada čovjek poželi zaista sebe da upozna ili je na to primoran od okoline koja ne može da trpi taj stepen narcisoidnosti, tog trena je spreman na sve što će, potencijalno, o sebi otkriti, jer, ako je istina ono što o njemu se kaže, onda će je, spoznavši, promijeniti, ako i dalje misli da to nije tako, onda nema problem sa sobom, ali je bitna ta percepcija drugog kako bi bio u miru sa ljudima oko sebe i shvatio da se svijet ne vrti oko njega, već da postoje i drugi ljudi na planeti koji imaju pravo na svoju percepciju njega, ma koliko se to njemu činilo pogrešnim (evo, ja sam u fazi tog procesa i baš ne znam ni bih li priznala ovo da nisam, koliko-toliko, anonimna, pa kontam da bi bilo donekle korisno da ti pružim potvrdu o istinitosti napisanog, jer je perceptivno, po običaju, mnogo precizno zapažanje). Lično ne preporučujem da takav razgovor inicira neko drugi, nego bi trebao da bude iniciran od osobe koja počinje da uviđa ima taj (ili bilo koji drugi) problem… kao npr. ja 😀
Rara, kazes da treba dati injekciju, medjutim odmah u nastavku komentara sama ukazujes na nuspojave koje izmedju ostalog, prijateljstvo mogu dovesti u stanje anafilaktickog soka:
“Evo, recimo da sam ja ova žena br. dva (hem se pronalazim, hem kontam kako je “šuk” namijenjen meni :P) i da mi je neko prije par godina skrenuo pažnju na to da se u svemu pronalazim i da kontam kako se univerzum vrti oko moje malenkosti, vjerovatno bih se još i uvrijedila”
Dakle, kljucna rijec u ovom dijelu komentara je PRIJE PAR GODINA, sto znaci da se NAKON PAR GODINA od tog trenutka, u tvojoj glavi desio “big bang” ili si dosla do spoznaje. Kako mi znamo da te zene nisu (a poznavajuci ljudsku psihologiju, vjerovatno jesu) u onoj fazi u kojoj si ti bila prije par godina,tj kako znamo da vasionku nece odrati kao vukovi ako dadne tu “injekciju”??
Ono sto se tebi desilo za vrijeme tih PAR GODINA je ZNANJE, ali sumnjam da je doslo putem vakcine.
Na kraju,ne zaboravi da je zbog ubrizgavanja znanja putem injekcije, puklo prijateljstvo izmedju musaa, s.a.w.s i hidra.
Gdje je ta razlika Eryri, odnosno koji konkretan kontekst držiš?
Slažem se u vezi s tvojim zaključkom da je manjak samopouzdanja više izražen kod prve osobe i da je adekvatno tako procijeniti upravo zbog prisustva elementa elitizma. S tim što je važno da napomenem da su obe osobe moje poznanice, ne prijateljice; sretaćemo se na kratko nekoliko puta godišnje, to će, otprilike, biti taj ritam. Dakle, ovo su neki utisci na treću, hajde da to tako sročim.
Ako mogu biti izravna: To što si uvidio (a ja analiziram da bi takav put zaključivanja bio rjeđi u odnosu na statistiku) da je njegovanje elitističkog nazora pri pristupu ljudima elemenat koji govori o jačoj prisutnosti nedovoljnog samopouzdanja, znači da si i sam, nekada i negdje, morao imati okršaj sa istim. I ja sam.
Što se tiče značenja “procesa”, ne bih birala da se oslanjam na psihološku teoriju. Rađe pozivam sebe i druge da nalazimo primjere i izvlačimo zaključke iz vlastitog iskustva. Samopouzdanje je ovdje svojstvo koje je dinamično, ali ne na način da je moguće da se (potpuno ili u značajnoj mjeri) izgubi, kada je već ostvareno/osvojeno, nego na način da se razvija snaga i kvalitet istog kako se razvija iskustvo i znanje, na čemu insistira Sfumato. Zato je važna i ova druga nijansa koju si pomenuo, vjerovanje u sebe, osim pouzdanja u sebe. Pouzdanje u sebe vezano je za transferzalni i činjenični presjek trenutka sada, a vjerovanje u sebe za takav presjek trenutka, ali u budućnosti. Mi prosto nismo mi samo -sada-, mi smo mi u cijelom opsegu, i mislim da je to stalno potrebno imati u vidu i u svrhu zdrave nade u progres i boljitak i u svrhu korektiva. To podrazumijevam pod “procesom”.
E sada, da li je moguće da se taj proces zaokruži i incidentno (Sfumato to naziva ličnim big bangom), a ne samo s ustaljenim ritmom, pravolinijski (da se tako izrazim) uz konstatan rad na sebi? Ja, kao i Sfumato, mislim da može. Dakle, čim je nešto incidentno, tu se neke faze brzo, gotovo instatno, zaokruže, pa može i izgledati da je, ustvari, riječ o preskakanju. Tu su važni podsticaji koji dolaze izvan nas, intervencije stvarnosti, pa i božanska intervencija u prelomnim trenucima.
Slažem se sa važnošću još nečega što si istakao – manjak fokusa. Ići ću i dalje, fokus, koncentrisanost, sakupljenost je zaista pitanje discipline. To se jednostavno vježba i, ako je osoba zdrava, fokus se stabilno razvija ako je disciplina prisutna.
Vakcina za strah je isuviše poetski i jezički efektno složena sintagma, pa je manjkava jer joj nedostaju nijanse i kontekst. My bad. Pouzdanje u sebe (sada) i vjera u sebe (budućnost) su vakcina za strah, ali tu postoji i treći veoma važan sastojak. Osvijestiti da, bez obzira na sve, sve napore, stvarnošću (sukusom, međuodnosom unutrašnje i vanjske stvarnosti) ne upravljamo mi, niti je to uopšte polje koje mi, sami svojim snagama, možemo u potpunosti aktivirati, kontrolisati, gasiti. Dakle, treći sastojak je doslovno prihvatanje bez suvišnog analiziranja. Tako se desi, i to je to. Snage je pametnije mobilisati na izgradnju fokusa o najboljoj alternativi. U navedenoj sintagmi -vakcina za strah- praktično su sadržana sva tri pobrojana sastojka.
Što se tiče emocija i kontrole istih.. Ne, ja nisam sklona analiziranju. Sklona sam izmiještanju iz sebe (prostorna promjena ugla) radi pokušaja objektivizacije i sklona sam u pouzdanje u protok vremena (strpljenje). Zapravo je to više konzerviranje ispražnjenosti dok vrijeme udesi da ta negativna emocija više nema tu (razornu) snagu. Oprilike, reakcija na poček, s tim što ta odloženost nije ispunjena analiziranjem nego carta blanco sadržajem. Sadržaj zaslijepljen bljeskom, bijela rupa.
Sufumato, čim napisah, shvatih kontradikciju, a napisah upravo “na prvu”, jer tako najbolje uvidim mjesta konfuzije u svijesti (upravo zbog postojanja više percepcija o sebi – ovo je još uvijek pod znakom pitanja je li sch ili ovo što si ti naveo kao uzrok), a, ako imam sreće sa sagovornikom koji se udubi u napisano, onda je njegova percepcija – u ovom slučaju poput tvoje i Vasionkine, i više no dragocjena, jer one ukažu na ta neslaganja.
Vasionka je taktično “provukla” u komentaru da je riječ o poznanicama, naravno da nisam mislila da se konkretno odnosi na mene, nego na neke šablone ponašanja koje kod sebe prepoznajem, a znali su biti jako problematični u odnosu sa ljudima. E, sad: postoji treća opcija osim knjiga i tzv. “bing banga” u ljudskoj svijesti (ili kako ga Vasionka imenuje – Božijom intervencijom), a to je općenito ukazivanje na patologije. Recimo, moja je rahmetli nena, dok sam bila mala, prije spavanja meni znala pričati alegorijske priče koje su, zaista, počinjala kao bajke sa rečenicom “U jednom kraljvstvu je živjelo jedno dijete koje je…” i onda upakuje nepodopštinu koju sam ja, eventualno, uradila taj dan i često sam, poslije takve priče, znala dumati dok ne zaspim o svojim greškama. Svrha takve naracije (kasnije, kad sam porasla, razgovori su počinjali sa “jedna djevojka…”) bila je da skrene pažnu na pogrešne postupke, a da nije direktan udar na ničiju ličnost, poslije čega bih joj se ja sama obraćala sa pitanjem kako da “to dijete” ili “ta djevojka” poprave učinjeno ako ne bih bila u stanju da nađem rješenje i obično sam ja inicirala takav razgovor. Da je bilo obrnuto, da je ukazivala na greške invazivnim putem u prvi plan stavljajući moju ličnost na udar, a ne sistem lošeg ponašanja, vjerovatno bi u meni to izazvalo ravnodušnost ili kontraefekat, što je i dan-danas slučaj kad mi neko, ničim izazvan, osim ličnim frustracijama, počne da interpretira moju ličnost, a da mu se sama nisam obratila za interpretaciju. Zato je ova Vasionkina priča i više no univerzalna, jer se svako ko ima problem sa samopouzdanjem u njoj djelimično može pronaći, jer psihološki tabiti arhetipske uzroke nedostatka samopouzdanja i to na način da ne zadire ni u čiju ličnost, a tvoje strpljenje u iščitavanju napisanog i uviđanje nedostataka samo govori u prilog tome da zdrav način “ubrizgavanja injekcije” ima pozitivan učinak u smislu ispravnog i strpljivog načina pružanja uvida u svoju percepciju. Zbog ovih i ovakvih postova i komentara meni je ovaj Blogger dragocjeno mjesto. A, tek sada učim da mi bude dragocjen i zbog onih koji udaraju na ličnost, jer je tu jedino ego povrijeđen, sa tim što bih dodala da potpuno uništenje ega vodi u onu satanizaciju sebe – ego ne treba uništavati, samo egoizam, već ga, jednostavno, preodgajati u neku sredinu u kojoj bi osjećao zadovoljstvo i zahvalnost zbog postignuća (i to bi bila podloga saopouzdanju).
U potpisu, mitsko biće sa osobinama poludaždevnjaka i polukoze (ima i u tome istine, samo bi bilo konstruktivnije, recimo, napisati kako da te hajvanske osobine prevaziđem, jer da sam znala da ih prevaziđem sama, vjerovatno ih ne bih i dalje imala kao sastavni dio sebe, općenito govoreći).
Sfumato*
tebiri*
samopouzdanje*
Sfumato, mislim da je integracija sebe-prošlost, sebe-sadašnjost i sebe-budućnost prirodna, ako se na istoj radi. Otprilike bi to bio proces samopoštenja, iz kojeg onda proističe proces samoprihvatanja. Samopoštenje je jako važno i, iako subjektivno, može biti objektivnije od dobronamjerne slike nas spolja. Ipak mi sami sebe najbolje znamo, ako smo spremni biti pošteni spram vlastite dobrobiti. Ja, na primjer, nisam spremna biti poštena spram vlastite dobrobiti (a onda, posljedično i drugih) kada je riječ o pušenju cigareta. Iako mi se nerijetko dobronamjerno ukazuje spolja da trebam prestiti pušiti cigarete, ponajbolje ja sama znam i osjećam (osjećanje kao korisna stvar) koliko mi to šteti.
Slažem se u vezi sa osnovnim uzrokom nemanja samopouzdanja u dovoljnoj mjeri – neznanjem. Pridodajem mu iskustvo. Znanje, ako nije proživljeno (kao u slučaju mene i cigareta), što je onda iskustvo, samo je mrtvo znanje.
Međutim, ne slažem se sa tobom da znanje nužno mora biti detaljno i empirijski pethodno dokazano. Sjećam se kada sam bila dijete, u nekim teškim momentima – ne, nisam imala detaljno znanje da će biti bolje, da će teško stanje proći, imala sam čvrsto uvjerenje, vjeru u to. I upravo sam iz te snage crpila samopouzdanje. Hvala Bogu što je to uvjerenje bilo tako snažno i što je tako ostalo do dan danas. Isto tako, ovdje je ponovo potrebno pomenuti samopoštenje. Ako sam znala da uzrok teškog stanja nisam ja na način kauzalnosti (uzrok – posljedica), onda me i vodilo to uvjerenje i imala sam to samopouzdanje. Ako sam, pak, ja bila uzrok teškoga stanja, onda je samopoštenje radilo tako da svjesno prihvatim (pa i pozdravim) posljedice.
Prijateljski razgovor zaista ima snagu korektiva, ali prethodno trebaju biti ispunjena dva teža preduslova – da je zaista riječ o prijateljstvu i da osoba kojoj se korektiv saopštava već zna da nešto u tom domenu baš i ne funkcioniše, pa dobija kvalitetnu potvrdu. Malo je zaista prijateljstava koje sam ostvarila, ali gore navedeno, ako bi moja napomena bila tačna, je funkcionisalo. Nekada odmah, a nekada tako da prijatelj jeste prvobitno odbijao tu stvar, ali bi mi kasnije saopštio da je podrobnije razmislio i da napomena ima smisla. I obrnuto, kada bih ja bila u ulozi prijatelja kojem se primjedba ili napomena saopštava.
Tvorničar, nisam najbolji sagovornik da odgovorim na pitanje zašto neki ljudi teško stiču samopouzdanje. Nemam proživljeno to iskustvo, nekako sam uvijek imala jaku vjeru u sebe. Da ću uspjeti, ako uložim dovoljno truda i posvećenosti; da ću ispravljati ružna ponašanja i osobine, ako uložim dovoljno truda i discipline; da ću.. I iako nekako prirodno, to je uvijek bio kauzalan odnos – uloži pošteno snage u nešto i to će da funkcioniše. Čak je količina samopouzdanja prelazila zdrave okvire u jednom periodu života, pa sam morala raditi (zapravo ovdje nije prošlo vrijeme, još uvijek radim) da to samopouzdanje svedem na zdravu mjeru, a kao instrument za to mi služe empatija i etika.
E sada, ne mogu da ne kažem nešto što sam zaključila o tebi. Recimo da je zaključak izveden metodom analize pisanog sadržaja. Ovdje na Bloggeru vidim dvojicu tebe – prvi pati, empatičan je, od njega dolaze sve tvoje autohtone i dobre ideje i nesamopouzdan je. Drugi se ne izjašnjava o patnji, ignoriše to, samopouzdan je, zauzima čvrste stavove, tvrdoglav je, koristi resurs ideja prvog kada iznosi nešto misaono potentno, ali i (a ovo je tek moj osjećaj, intuicija) štiti prvog tebe. Dugo sam imala dilemu u vezi sa sch (što bi rekla Rara), ali mislim da za to ima osnova. Sada, za vođenje integracije treba puno znanja i praktičnog iskustva, a ja ga nemam, pa bih samo dala jednu napomenu za koju sam sigurna da je korisno izreći – drugog ne treba uništavati, a posebno ne sjeći u izravnoj borbi. On drži prvog, pravog tebe među nama. Između prvog i drugog treba, nekako, otvoriti kanal i započeti razmjenu – prvi treba oplemeniti i ublažiti drugog, te mu dati svoje znanje o širini i ljubavi, a drugi treba podučiti prvog da je već samozaštićen, da ima silnu snagu i da zna i tajnu uskog fokusa, kako bi usmjereno postizao postignuća.
A što se dijeljenja emocija tiče.. Ne govorim o blokiranju istih, inače bismo zašli u patologiju, govorim o kanalisanju istih. Gore sam opisala proces izmiještanja za negativne emocije. Kod pozitivnih, navešću primjer: Sa kolegicom na poslu imam primarno profesionalan odnos, takva su pravila i trebaju biti takva. Moja je kolegica vrijedna, posvećena, ulaže puno truda u svoj posao. Sada, kolegica biva nagrađena na odgovarajući način u zvaničnoj prilici za to svoje postignuće. Ja osjetim nalet emocija da je zagrlim i izljubim, jer je konačno prepoznat njen izuzetan trud i postignuće. Ipak, zbog zvaničnosti situacije, odabirem osmijeh, toplo rukovanje i riječi koje izlaze spontano. Dakle, svoju sam emociju podijelila, ali to nije učinjeno na način onog prvog naleta – bukvalnog bacanja u zagrljaj.
Rara, To što je radila tvoja rahmetli nana, koristi se u modernoj psihologiji, baš na takav način. Kada ti lično ne želiš saopćiti nekome lošu osobinu, onda u razgovoru sa tom osobom, spomeneš neku nepoznatu X Y – prijateljicu,koja (navodno) ima lošu osobinu tu i tu, pa je ta loša osobina (navodno) došla tebi ili njoj glave tad i tad. Na taj način, postoji vjerovatnoća da će se kod osobe s kojom razgovaraš upaliti prekidač u glavi, bez da joj povrijediš ego. Međutim, najčešće osobe koje imaju negativnu osobinu i ne znaju da je imaju, jer da znaju, to bi već bilo pola pređenog puta do eliminacije iste. Konkretno, u slučaju vasionkinih prijateljica, mislim da je dug put do spoznaje.
Nerijetko sam bivao u situaciji da nekoj osobi moram pokazati / dokazati nešto (da ne uzdižem sada sebe, reći ću da se radi o banalnim stvarima, koje prosječna osoba razumije), ali jednostavno naiđeš na osobu koja je vidljivo na nižem levelu u pogledu tih stvari. Empirijski sam zaključio da je u 90% slučajeva uzaludno pričati ljudima šta vidiš s druge strane ograde, ako se oni sami u datom trenutku ne mogu p(r)opeti ili nisu još „porasli“ da se p(r)opnu na ogradu i vide svojim očima. Kasnije, kroz godinu ili par godina, dođe osoba i kaže EE PA BI TI U PRAVU ZA ONO ahhaha 😀
Tako da, ako kruška nije sazrela da otpadne sama sa stabla, možeš je otresti štapom, ali je nejestiva i tvrda u tom slučaju.
Što bi rekao Balašević: „moj je problem što uspješno objašnjavam vama kojima ništa i ne treba objašnjavati, a onima kojima je objašnjenje potrebno, njima niko živ ne može objasniti:D “
vasionka iskustvo nije nužno, ali je poželjno, jednako kao što postojanje dubokih temelja prilikom izgradnje zgrade nije nužno, ali je sigurnije i poželjno.
Što se tiče prijateljskih razgovora i titranje nečijeg ega, to je delikatniji posao od ljuštenja one tanke bijele opne koja ostaje unutar ljuske kuhanog jajeta, pa izbjegavam to, jer obično u tom slučaju sameljem i ljusku i opnu (kažu zdrava ljuska jer sadrži dosta kalcija 😀 hahaha).
Dobro si prepoznala moj mehanizam koji me mrvi vasionko. Jest, vjerovatno triban nekako povezat tu dvojicu sebe. I da, ovaj meni mrski kontrolor je u biti potreban ovom nježnom i ranjivom meni da ga štiti. Ali šta radit kad ga više nema od čega štiti a on i dalje paranoično hoće da ima svu kontrolu? Na to će pitanje vrime dat odgovor.
Za samopouzdanje, blago ti kad imaš takvu prirodu. Za emocije, pa one jesu prvenstveno tvoje i služe tebi. Ko i meni moje. Al reko, najlipši je, bar meni, osjećaj kad svoju emociju podijeliš.
Smatram za sticanje samopouzdanja treba pristupiti na nacin da samopouzdanje i samopostenje ne treba gledati ili prihvatati kao ‘supstancu’ ili nekako po meni to samo egzistira u umu kroz paterne tipa sto smo usvojili kroz iskustva,naucili kroz literaturu ili neke emotivne poveznice cesto.Ja jako veliki problem imam sa prevelikim samopouzdanjem koje cesto zna preci u aroganciju ovisno od necije percepcije(bila sam upozorena vise puta) pa i cest nesvjesno despotsko ponasanje s kojim se borim sama sa sobom.Cesto pripisujem to kroz zivot zbog dominantna oba roditelja i oca i majke dok sam zivjela s njima, oni su bili uzrok zbog cega sam naucila iskljuciti cesto emocije ili ih kontrolisati sa I don't give a fuck attitude,lakse mi je tako zivjeti.
Ne znam kako ces ovo protumaciti,ali evo ovo neka ti bude mapa i malo iz drugacije ugla da sagledas pojam samopouzdanje ??
Raro, razmišljala sam šta da ti odgovorim.. Sfumato je primijetio da je metod tvoje rahmetli nane usaglašen sa metodom koji se koristi u savremenoj psihologiji (sve češće, kako sam shvatila Sfumata), no to jednostavno nije tačno.
Metod tvoje rahmetli nane bio je vrlo elegantan, blag, uljuđen i primjetno je da su ta pripovijedanja na tebe imala snažan rani impakt, čim sa nama, intuitivno, dijeliš taj djelić svoga života. Bez zaključivanja, jer je tu apsolutno nezahvalno zaključivati samo na osnovu ovo nešto informacija, opravdano je, možda, postaviti pitanje: Da li je i koliko je draga i emocionalno bliska navika “pronalaženja” vlastitih propusta i grešaka u galeriji naninih likova uticala na kasnije iščitavanje sub poruka i tamo gdje ih, možda, ima i tamo gdje ih nema? Tvoja ljubav prema jeziku, koliko je to povezano sa pripovijedanjima rahmetli nane?
Napomena u vezi sa narcizmom možda jeste samopoštena (jel’, kad već ranije uvedoh taj pojam), ali, po mome utisku i osjećaju, ne zatvara cijelo polje, odnosno nije jedini uzrok.
Okolina jeste bitna; više komentara i primjedbi iz više nezavisnih izvora, a koji se tiču iste stvari ili iste mane u strukturi ličnosti i ponašanja čovjeka, jeste upućujuće i dobra osnova za individualni rad na sebi. Ipak, treba biti svjestan centrifugalne sociološke sile, koja vuče pojedinca da usvaja i sve češće primjenjuje sociološki najefikasnija (i najefektija) ponašanja, gubeći na autentičnosti i autohtonosti vlastitog prirodnog ponašanja, a koje je, uglavnom, već u granicama sociološki prihvatljivog. Također, treba biti svjestan efekta zvona – ako se za nekoga pročuje, uslovno rečeno, da je narcis, taj će u širem, površnijem okruženju ostati pod takvim zvonom dugo nakon što glavninu takve tendencije u ponašanju osvijesti i aktivno ispravlja.
Jarčice, ako sam dobro shvatila, želiš reći da jačanje samopouzdanja kod svakoga čovjeka nije preporučljivo?
Ako je to to, potpuno se slažem! Otiđimo u ekstrem, poslužiće u ovu svrhu. Blaži oblici psihopatskog ponašanja – kod svih tih ljudi potrebno je ublaživati, razrjeđivati “supstancu samopouzdanja” (zgodnu kovanicu si uvela).
Razumijem šta govoriš u vezi sa štetnošću snage tvoga samopouzdanja. Sa istim problemom sam se borila/borim. Može imati veze sa roditeljskim modelom, metodama u odgoju, čak i sa postavkama u natalnoj karti.
Uglavnom, recept za razrjeđivanje te “supstance” je kod mene empatija, prvo, i etika, drugo (postupanje spram sebe, bližnjih ili potpunih neznanaca na potpuno isti način kada je u pitanju sumiranje činjenica i izvođenje zaključaka ili, pak, voljnosti da se pokuša ući u tuđu kožu i iz toga okruženja sagledati stvar, i to bez obzira čija je to koža).
Kad si već to spomenula, zanimljivo je da ja, koja sam odrasla u relativno maloj porodici, nisam imala baš širok spektar različitih modela kao uzora ponašanja (moja je porodica jedna od onih zatvorenog tipa sa minimumom socijalnih kontakata), ali i to malo modela što sam imala, bilo je prilično raznoliko. Imala sam tu sreću da u ranom djetinjstvu budem izložena rahmetli neninom načinu komuniciranja, a sretna okolnost je u tome što je njen bio najasertivniji. Ipak, mislim da je uzrok ljubavi prema jeziku rezultat sasvim drukčijeg modela koji me je tjerao na komunikaciju sa samom sobom. S druge, pak, strane, tek kad osvještavam kako sam kod sebe razvila prinudnu pasivnost iz nekih drugih razloga (koja je bila označena kao poželjno ponašanje; ovdje bi sad trebalo spomenuti da sam „nepotpun“ pacijent za analiziranje, jer ne volim da spominjem kako su utjecali postupci drugih na mene, osim ako oni nisu pozitivni, jer kontam kako se i iz najnegativnijeg može izvući ono najpozitivnije, a i ne želim njima da podsvjesno pravdam svoje loše ponašanje tako da baš i ne znam koliko bi psihoanaliza bila pogodan metod da se išta zaključi o meni) i sjećam se, da se u doba adolescencije, prvi put počela javljati pasivna agresija (u vidu ironije, sarkazma i snishodljivosti) kao reakcija na unutarnje nezadovoljstvo jer sam osjećala potrebu za proaktivizmom, a nisam znala kako da ga ostvarim. Kada je ono bilo sputano, onda se javila iznenadna verbalna agresija i to je bio alarm da sa mnom nešto nije u redu. Što se tiče ovog narcizma, nije se manifestrirao kao samoljublje, već više u tome da sam, vremenom, sebi postala samodovoljna i potpuno zanemarla svoju sociološku komponentu do te mjere da je to postala ozbilja prijetnja po ličnu empatiju, jer sam prestala da ljudima prilazim na način na koji bi oni voljeli najviše da im se priđe, a nekad vidim da se i dalje to dešava – jer sam ljudima prilazila onako kako JA smatram da su zaslužili. Greška. (To i dalje ne znači da nisu zaslužili, samo sam shvatila da nije moje da dijelim zasluge). Šta još? Da – afektivnost ili temperamentnost? Ja sam od onih koji bi najvjerovatnije tu kolegicukoja je dobila unapređenje zagrlili, koliko god da neprikladno bilo i koliko god ja bila svjesna te neprikladnosti, a jeste neprikladno, i od onih koji su, blago rečeno, neotesano iskreni u negativnom kontekstu (nije mi jedno reklo da bi meni bilo najpametnije samo da šutim i ne progovaram), i sad to učim da kultiviram, s tim što ovo posljednje zna biti dobro po osobu kojoj se neposredno kaže. Možda odotuda i cijenim Halidove komentare u nekoj mjeri, jer ima nešto u njima, ako se zanemari prvobitna povrijeđenost, ako se zarovi u njihovo značenje i izignoriše socijalna općeprihvaćena „uljudnost u rukavicama“. Ali, bilo bi bolno i destruktivno biti izložen samo takvom načinu komuniciranja i previše mehko, razonodljivo i konformistički razgovarati samo da osobama sa kojima je razgovor prijatan.
Sfumato je univerzalan, ti ljudima prilaziš individualnije, pa sam tebi naširoko odgovovorila, sa njim se čovjek samo može složiti 😀
Bravo mamita, spot on deduction! moram s tobom ovako bar online iako si starija, jer mi se moze (a znam da neces zamjeriti hahah) 😉 😀 Hvala ti na komentaru, i vidljivoj empatiji bar kognitivnoj kroz tvoj komentar..trudim se rijesiti se tog pomalo despotskog patterna mog ponasanja i da se stavim u cipele druge osobe, malo teze ide ili cesto zaboravim.. rekla bih da je kod mene zena JEDAN u tvom malom razgovoru jako izrazena uz dodatnu direktnost kad je to potrebno 🙂
Raro, baš sabijeno, kao malo jezgro ogromne mase.
Peglanje naše prirode je neminovno. Ljudi, čovječanstvo, zajednice imamo tendenciju da faktički dogovaramo stvarnost; statistika uobičajenog drži common sense da svi budemo na jednom mjestu. Osnovna pravila data monoteističkom reformom funkcionišu, i civilno, gotovo svuda na svijetu. Sada je pitanje koliko smo kadri da zaštitimo našu unutrašnjost, ako je u samom startu sociološki prijvatljiva (i ostaje takva), odnosno neškodljiva po okolinu?
Nemam ja tu pokazatelja, osim što mi osjećaj govori da je ne štitimo dovoljno. Bez te zaštite, autentičnost blijedi. Tanke su to linije, miligramske mjere.
Ponovo, nekako sam uvjerena da svi ljudi osjete kada dostignu tačku svoje dovoljne zrelosti za biti ja u sebi i za biti ja spolja, iz koje, onda, proističe da su ta dva ja dovoljno optimalno usaglašena. Ne valja svaki savjet spolja, kao što je činjenica i da mnogi valjaju. No ponovo, kako god da se oni kažu, suptilnije ili grublje, ostaje činjenica da čovjek intuitivno može osjetiti njihovu tačnost i korisnost.
I sve je ovo ok., kada imamo posla sa dobronamjernim ljudima, a baš ništa ne funkcioniše kada imamo posla sa bezobrazlukom drugih ljudi. Linija negdje postoji i treba je povlačiti. Empatija se “pali” na teška stanja i to tako treba, to treba njegovati, ali se na bezobrazluk, jer je to i etička kategorija, treba “paliti” etika, prevashodno. To je neki okvirni recept prema kojem ja funkcionišem.
Malo me, pa, hmm, ranilo ovo “bolje ti je da ćutiš”. Ranilo me zato što se to izriče samo kada su na sceni bezobrazluk i nepoštenje. Bar je tako u mojoj knjizi. Ako ovo dvoje nije uključeno, onda se može raditi i o tendenciji da se slobodno ispoljavanje unutrašnjeg svijeta osobe, dakle autentičnosti, ograničava i siječe. Zašto vjerovatnoća nije veća da se poenta kaže na drugačiji način, tipa – mudro je sebi ne zadavati dodatne probleme nesputanom direktnošću gdje ista nije poželjna i neće pomoći. Dajem primjer.
Suština je da čovjek treba vrijedno, cjeloživotno raditi da svojoj empatiji i etici, što mu onda daje za pravo da bude stameni zid pred navalom bezobrazluka. Sebe treba obavezati, ali treba i štititi svoje pravo, vjerujući u zdrave postavke svoje etike.
Hahahaha, pametni stariji uče od šukolikih (od šuk) mladih, pa ti skontaj da li je sada naglasak na pametni ili na stariji?
Najvažnije je to osvijestiti Jarčice, a onda dolazi ublažavanje – osjećaj da je nekad zapravo cool biti blag, da kriteriji ne moraju biti baš tako visoki za sve (prava poenta je skontati da naši visoki kriteriji često ne znače i kvalitetni kriteriji), da je skromnost također odlika inteligencije, da stil života i pripadnost ovoj ili onoj subkulturi nekog čovjeka ne moraju ama baš ništa reći o ljudskosti tog čovjeka, koja se u našim najtežim momentima pokaže najvažnijom. Sve se ovo lijepo usadi u čovjeka kroz njegovo iskustvo kako prolazi vrijeme, samo ako je osvijestio (lažne) elitističke tendencije proistekle iz viška samopouzdanja i ako radi na njihovom korigovanju. Na koncu, u neka doba, pošto je ovo jezik koji jarčevi najbolje razumiju, biva neinteligentno, baš glupavo, nastupati sa tim -nad stavom. -Nad stav među ljudima koji zaista ulažu dužan trud da budu dobri ne postoji.
Iako su namjere najnezahvalnija tema za razgovor sa ljudskog aspekta – pošto si nas troje lijepo izanalizirala – mogu zaključiti sljedeće: ljudima blage naravi koji podstiču lični razvoj drugih, ljudi se sami otvaraju i uživaju u toj interakciji, a ovim drugim, grubljim, ljudi se mogu samo „izlágati“ u granicama vlastitog podnošenja.
ps imaš zavidan nivo tekstualne progresije i harmoničan tematsko-rematski odnos, koji uvijek donese nešto novo, pa mi u tvom slučaju drago što ne šutim. Inače, to i ja sama sebi počesto kažem :))
Hahahah pa hvala na komplimentu ako si se pronasla u mom suku(da nije mozda druga zena dosla do izrazaja kod tebe??).Znam da neces zamjeriti ni ovaj komentar? Sarkazam na stranu.Da,dio sa visokim kriterijima pa mozda bih mogla pripisati kao razlog sto sam dosta selektivna kad su u pitanju medjuljudski odnosi, pa nekad smatram da sam dovoljna sama sebi na kraju dana?
Ev sam da znaš da nisam više Tvornicar, ako me budeš tražila. 😀
Normalno da bih te tražila Rise 🙂
U šumi sam, odma blizu. :))