Mentor i proteže – šta je, u budućem, to?

Kako je naša kći, u tom periodu, pokazivala najviše interesa za spoj muzike i pokreta, upisali smo je u studio ritmičke gimnastike. To, međutim, nije dugo trajalo. Nakon prvih riječi kojima je izrazila nezadovoljstvo, trebalo je oko mjesec dana da ustanovimo od čega tačno nezadovoljstvo potiče. Muzika – super, pokreti – super, trener – vrišti, s vremena na vrijeme, ali i ona je super. U čemu je problem?

– Majko, tamo ima jako puno djece!

U godini koja je uslijedila, napravili smo promjenu. Objasnili smo joj da u muzičkoj školi postoji isključivo rad jedan na jedan – muzički pedagog i ona. Bila je oduševljena i izabrala instrument – violinu. Muzičku školu pohađa već tri godine i zadovoljna je.

Nekoj djeci i uopšteno ljudima rad u grupi odgovara više nego individualni rad. Kod drugih, situacija je suprotna. Postoje i oni kod kojih uzrast ili životna faza uslovljavaju šta im više odgovara, kao i oni koji se podjednako dobro snalaze i u radu u grupi i u individualnom radu.

Kompletan uvod, ne posebno značajan, nastao je da bih vam preporučila čitanje jednog intervjua. Na boljeg sagovornika o temi sticanja znanja u današnjem vremenu, ali i o mnogo čemu važnoga još, odavno nisam naišla na našem jeziku. Stoga, ostavljam jedan isječak i link samog intervjua:

“Postoji samo jedna tačna hemijska formula, samo jedna tačna fizička veličina. Takva jedna istina u humanističkim naukama naprosto ne postoji. Stoga se naučnik u oblasti humanističkih nauka mora, poput Goethea, zanimati za sve, svjestan da ga ne može obuhvatiti. On mora balansirati između različitih pogleda, pozicija, religija i kultura. Dugo je vladala zabluda da je pojam istine s prirodnih nauka moguće preslikati na humanističke nauke. Međutim, to je nemoguće jer se suština humanističkih nauka sastoji u pluralnosti. Samo što ljudi u svakodnevnom životu uglavnom imaju poteškoće s pluralnošću. Ljudi bi rado živjeli u nekom preglednom, stabilnom zdanju. To može biti ideologija, može biti religija ili tradicija. I to ne treba od ljudi uzimati niti se može. Ali šta je onda ono što je naučno u humanističkim naukama? To je prastara metoda filološke kritike, bilo da se radi o kritici spisa ili izvora, provjeravanju tačnosti navoda…, jednom riječju, stari dobri pozitivizam. Naučno je to što želimo znati kako je nešto stvarno bilo u samim izvorima, a to znači da se humanističke nauke nužno nalaze u principijelnoj napetosti u odnosu na tradicionalno prenesene svjetonazore i ideologije. Nauka mora objasniti u kojoj su mjeri pojedine kulturne forme utemeljene, a u kojoj su mjeri različite ideologije zamutile pogled na istinu o nečemu.”

Izvor: klikni na intervju