Irk zdanje

Pastelnozelena boja fasade porodila je novo Sunce koje je, čini se, izlazilo u središtu starog, ogromnog zdanja, a da nikad nije zalazilo. Irk mu je zabranila posjete u posljednja tri mjeseca, koliko je trajalo spoljašnje uređenje zdanja koje je uvijek mirisalo na pustoš, ma koliko mu se pažnje davalo. Prisjetio se majčinog nezadovoljstva svojim umijećem kada je, tri godine nakon rođenja Irk, krenula u ambiciozan zahvat. Da od veličanstvenog zdanja u svojoj trošnosti načini dom. Ta misao je, nije predramatično reći, opsjela u periodu dok je nosila Irk. Ni jedan krin, njeno omiljeno cvijeće koje je rasipno sijala po vrtu i nalazila mu mjesto u najneobičnijim kutcima unutar zdanja, činilo joj se, nije bio postavljen tako da pjeva omaž svojoj ljepoti tokom ono malo životnog vijeka. Ni jedna statuica fauna, a bilo ih je, osim one tri u prirodnoj veličini u vrtu, preko tri stotine, nije se osjećala ugodno na mjestu na koje je bila postavljena, tvrdila je majka. Čembalo od ebanovine, koje je otac poklonio majci nakon što mu je saopštila da je noseća sa Irk, lijepo je pristajalo u prostor ostakljenog trijema s pogledom na vrt, ali, zbog nemilosrdnih vjetrova i velike vlage, često se raštimavalo. Irk je posebno voljela i njegovala ovo zdanje, oduvijek ga smatrajući mjestom istinskog pripadanja, domom. Rumenih obraza od previše kuvanog vina s cimetom uzbuđeno mu je naglasila, prošle zime, da neopisivo uske, duge hodnike zdanja smatra sobom.


„Kada šetam ovim hodnicima, kao da šetam po svom tijelu“, rekla je nekako suviše važnim i, neobično za nju, odmjerenim tonom.


Ludio je da osjeti miris Irk, njene kose, kao i uvijek trenutak prije no što će mu ovješati ruke oko vrata. Poštovao je njenu zabranu viđanja u posljednja tri mjeseca jer joj je vjerovao na riječ. Irk je ružna kada je njen dom ružan, oskrnavljen nepreglednim skelama sa nekoliko načičkanih glava pijanih radnika koji se glasaju psovkama.


Ugledao je na donjem stepeništu koje je označavalo kraj prilaza zdanju. Crna haljina masivnih nabora od tila otkrivala je tananu, nekako neuhvatljivo krhku ljepotu njenog torza, ramena, udubljenja među vratnim žilama. Pastelnozelena satenska traka, namjerno nemarno zavezana oko vrata i struka, otkrivala je novo izdanje njenog doma.

Blago spušteni pogled i mirni, zagonetni osmjeh odavali su da nije bila svjesna da sam je ugledao.


„Aste, požurio si. Vidi kako je lijepo! Reci da je prelijepo!!!“, širila je ruke, praveći kakofoniju neke tihe muzike masivnim naborima haljine usljed lakog poskakivanja.


„Divno je koliko i ti! Tvoja gruba zabrana urodila je plodom. Zatečen sam, iznenađen koliko sam srećan što vas vidim! Tako ste mi nedostajali”, odvatio sam začuđen vlastitom nemuštosti da joj oslikam ushićenje što je konačno vidim. Kao i obično, poljubila me je u čelo, zgrabila za ruku i povukla u unutrašnjost zdanja. Sporadično sam okretao glavu prema prilazu i vrtu pokušavajući da nozdrvama uhvatim najveći intenzitet u tragu njenog mirisa.


U unutrašnjosti zdanja čekalo me je veće iznenađenje nego na prilazu. Posluge, čini se, nije bilo. U suprotnom, vrata bi otvorio ćutljivi, skoro katatonični starac nepoznate vremešnosti u livreji koja je decenijama izgledala isto. Nije bilo ni uobičajene, udaljene zvone loncima koju je, danonoćno, pravila pričljiva kuvarica.


„Irk, a posluga?“, izustio sam potiho, nadajući se da će me snishodljivo opomenuti da je bilo krajnje vrijeme da im da odavno zasluženi odmor.


„Svi su dobili dovoljno novaca da uživaju do kraja života! Vratarevom reakcijom bila sam pomalo iznenađena. Nekako je, nakon saznanja da mi više nije potreban, živnuo, ali na neki tužnobijesni način.“


„Ali.., šta ćeš sada? Tražićeš zamjenu? Prosto je nemoguće da održavaš ovoliko zdanje potpuno sama!“


„Aste, nikako da mi povjeruješ da se dom brine sam o sebi ukoliko je voljen, ukoliko mu poklanjaš dovoljno misli svaki dan.“


„A usamljenost? Sama u ovolikom prostoru. Još je zima…“


„Usamljenost?! Hahahahahahaha“, odzvonilo je nekako previše intenzivno u velikom predvorju, a zvuk smijeha su do u beskonačnost razvukli dugi hodnici zdanja.


„Ne možeš biti usamljen kada imaš sebe i savršeno utočište”, opomenula je nakon što je suspregla smijeh. „To dobro znaš čak i ti, koji ne možeš dočekati smiraj sna bez mnoštva lica oko sebe…“


Nastavila je da priča, gradi, evoluira tezu o besmislu moje potrebe za ljudima. Ispraznim ljudima. Više je nisam slušao, doslovno je nisam ni čuo kada mi je pažnju privukla bizarna naprava razvučena cijelom dužinom među stranicama kolosalnog portala koji je označavao kraj predvorja i početak centralnog stepeništa što je vijugalo do najviše kule i golubarnika. U golubarniku su, ustvari, decenijama boravili šišmiši, ali nije bilo riječi koja bi, na odgovarajući način, opisala njihovo utočište osim nezgrapne, neizumljene – šišmišarnik.

Središte naprave činilo je devet metalnih prstenova prečnika ljudskog tijela. Prstenovi su bili osno spojeni dvjema tačkama na vrhu i dnu, a iz spojeva su izvirali metalni konopi koji su glomaznim, nekako čudim sklopkama bili pričvršćeni za stranice i strop veličanstvenog portala.


„Irk, zanimljiv dizajn. Pomalo bizaran, rekao bih”, prekinuo sam njen gorljivi monolog o mojoj potrebi za socijalnim aktivnostima. “Konačno si jedan od svojih ukrasa odlučila pretvoriti iz patenta u djelo. Hmmm, čudno, ali zaista pristaje predvorju.”


„Drago mi je da ti se sviđa!“, pljesnula je samozadovoljno. „Ali, to nije ukras ili nije samo ukras. Mislim da ne bi trebao biti samo ukras, nadam se. Isprobaćemo?!!! Šta kažeš?“


Oklijevao sam.

“Isprobati? Ovo? Za ime Božije, čemu to služi Irk?“


„O tome ćemo ispred kamina. Može? Nekako je prohladno i vjetrovito ovdje.“


Krenula je prema velikoj dnevnoj sobi desno od predvorja, a naježene dlačice ispod potiljka i niže, linijom kičme, govorile su da joj je moralo biti ledeno. Smjestili smo se nasuprot jedno drugoga, praktično se utopili u masivnim sofama od zelene kože i ebanovine s prekrasnom ornamentikom nepoznatog majstora. Cimet mi je nadražio nosnice i prije no što mi je u šaku umetnula vino koje je, iznenađujuće, bilo vrelo, a, znao sam, nije imao ko da ga pripremi u posljednjih manje od pola sata koliko sam sa njom.


„Mislim… Ustvari, nekako sam uvjerena da kad iskoristiš centrifugalnu silu naprave dođeš u stanje potpune praznine misli, pretpostavki, osjećaja, bilo kakvih osjeta. Tada možeš poželjeti bilo šta i to će ti se…“


„Hej, hej, čekaj, polako! O kakvoj centrifugalnoj sili govoriš? Kako misliš da je iskoristiš? Uostalom.., zašto?“


„Pa, sad ti govorim. Zašto si tako nestrpljiv? Isprobaćemo napravu večeras. Podrazumijeva se, bez tvoje pomoći neću moći. Sve će ti biti jasno kada proradi, ako uopšte proradi!?”


„Ali, zašto? Šta sa tim želiš postići?“


„Kažem ti.. Polje koje će srebrni prstenovi proizvesti trebalo bi me, u potpunosti, isprazniti, osloboditi od bilo kakve primisli, osjeta. Teško je objasniti, suviše je zamršeno.. Trebalo bi funkcionisati poput principa plime i oseke. Punjenja i pražnjenja.“


Primjetila je moju uznemirenost, histerično lutanje očnih jabučica što mi je bilo tik kojeg se nisam mogao osloboditi. Primjetila je, možda, i da me trese neka nelagoda, talasi straha, čega sam postao svjestan tek nakon što se vino izlilo na nogavice i stvorilo privremenu baricu negdje oko međunožja.

Hitro je ustala, tražeći pogledom nešto što bi moglo odstraniti vino sa svijetle vunene tkanine.


„Ne mari, pusti to sada!“, zaustavio sam je pregrubim hvatom oko ručnog zgloba. „Apsolutno mi je nejasno kako ova tvoja naprava treba funkcionisati i da li će uopšte proraditi, ali imam neki grozan osjećaj da je prije sprava za mučenje nego bilo šta drugo”, dodao sam pokušavajući pojačati sarkastični, radije podsmješljiv ton u glasu.

Nije mi uspjelo.


„Jedino rizično u svemu tome može biti to da ne poželim ono što bih zaista trebala. Vezanje čestica..”, potiho je, ponovo isuviše odmjereno, procijedila namještajući nabore tila nakon što se vratila u sofu. Nije mogla sakriti da glumi nemarnost.


„Dobro.. I? Poželiš to nešto, i?“


„Trebalo bi se ostvariti.. Ustvari, sigurna sam da će se ostvariti!“


Grozničav sjaj u njenim očima, iznenađujuće svjetlucav kao u bolesnog djeteta, titrao je pod vatrom kamina. Tek tada sam postao svjestan da se napolju smrklo. Kao da je čula moje misli.


„Već je mrak?! Kako sam te se zaželjela, Aste. Vrijeme zaista brzo prolazi..”


Molio sam da ponovo ne prekine moje ćutanje i latentno podrhtavanje tijela. Nisam mogao objasniti zašto mi se njena ideja ne sviđa. Možda zbog toga što sam jako želio da je to puko glumatanje iz dosade, posebno nisam mogao objasniti zašto mi se ne sviđa njen žar oko cijele stvari. Osjećao sam da će nešto opako krenuti loše, ako već nije.


„Pa, zašto čekati?!!! Krenimo!“, u predvorju se stvorila i prije no što sam se pridigao iz utočišta sofe. Težina vlastitih koraka sjetila me je vratarevih. Ti su trajali miljama vremena. Možda je bio takav zato što se ovako oduvijek osjećao? Misao mi se učinila savršeno tačnom.

U predvorju je više nije bilo. Grlo je zamalo provrištalo Irk, kada mi je pažnju privukao nekakav zvuk šuštanja i tupkanja negdje na stropu portala. Njena satenska papučica provirila je neposredno pored sklopke za metalni konop, a zatim i druga. Nekako zaustavljen, posmatao sam kako se iz rupe na stropu, koju u prvom, nevinom razgledanju nisam ni uočio, pomaljaju i nabori haljine, struk.. Tjerao sam tijelo da se pomakne, grlo da progovori. Odnekud iznutra pojavilo se cinično, sve jače glasanje: „Oduvijek je bila vještija od tebe. Brža, žilavija.“ Zbunjen glupošću svoje misli, nijemo sam posmatao kako se spretno, ali pažljivo, spušta niz metalni konop do kugle srebrnih prstenova.


Ne pogledavši me, smjestila je stopala u malene metalne ispuste u donjem dijelu prstenova, pa, gipko se savivši, vezala kožne remene oko zglobova. Ruke je smjestila u dva metalna pipka.


„Aste!“, prenulo me je. „Idi do stolića ispod portreta, mislim da sam tamo stavila daljinski upravljač za ove ručne sklopke.“


Korteks mi nije preradio u informaciju to da sam se, praktično veoma brzo, dovukao do stočića. Jednostavan daljinski upravljač s jednim jedinim dugmetom za komandu ležao je na glatkoj površini, kvareći estetiku jednog od mnoštva fauna. Pritisnuo sam dugme, a da nisam digao pogled. Škljocnulo je sa, učinilo mi se, previše zakašnjenja.


„Odlično!!!“, doslovno je skiknula. „Sada podesi ručice na sklopkama u stranicama portala na gore! Merdevine su u ostavi ispod centralnog stepeništa.“


Nekakvo isparavanje pred očima spriječilo me je da sa sigurnošću procijenim da li su mi merdevine uopšte potrebne. Ćutke sam ih oslobodio iz mnoštva drugih stvari kojih se sjetimo jednom godišnje. Kad je prva ručica na sklopki škripnula, jedan od metalnih konopa je zaskičao.


„Irk, šta je sa sklopkom na stropu?“


„Ništa ne brini! Podesila sam je prije spuštanja. Koliko mi je samo vremena i strpljenja trebalo da načinimo prilaz u tu prostorijicu u obodu portala. Majstori su tako lijeni i nemaštoviti”, promrmljala je posljednje više za sebe.


Stopalom sam napipao zadnju stepenicu merdevina i digao pogled prema posljednjoj sklopci. U glavi mi je vrištalo milion rečenica, odvaraćanja od cijele stvari, pitanja da li se osjeća dobro, da li je spremna, bilo je čak i patetičnih oproštaja. Zavrtio sam glavom poput blentavog govečeta koje tjera muhe. Više no išta želio sam se osloboditi tog pritiska misli. Neugode.


„Aste, sve je u redu. Ne boj se”, zazvonilo je više snishodljivo nego ohrabrujuće. Odlučio sam da ništa ne kažem. U suprotnom ću ponovo doživjeti latentno ismijavanje vlastitog kukavičluka, a to me je najviše, možda i jedino, boljelo u odnosu sa Irk. Posljednja ručica je glatko šljocnula.


Zvuk je zlostavljao bubne opne, a vjetar u jedro su dodavali uporni, nezaustavljivi ehoi hodnika. Devet se prstenova izravnalo u jedan, ređajući se, u skladu s veličinom, jedan ispod drugoga. Trenutak prije no što su započeli svoju haotičnu igru, iz njenog lica poput voštane figure, čiji je život odavao samo žar kao onaj u očima bolesnog djeteta, viknulo je: „Aste, ti ne moraš probati ako nećeš!“


Više je nisam vidio, nisam mogao vidjeti ni crne nabore njene haljine. Bestijalno brza kretnja prstenova pretvorila je napravu u srebrnu kuglu. Čas nakon što mi se učinilo da kugla isijava nekakve talase koji su brisali po vazduhu, bolno sam se skljokao na mermerni pod sa sitnim mozaikom, čija se ideja pastirske scene u Poussineovom stilu mogla vidjeti samo sa sredine centralnog stepeništa. Na krv koja je sipala iz bolne vilice i ušiju zaboravio sam pri sljedećem pogledu na napravu.

Konfiguracija srebrne kugle je slabila, ne otkrivajući Irk. Iako mi je bol očistila izmaglicu iz pogleda, naprezanje da uočim njeno tijelo svelo se na beskonačni niz besmislenih pokušaja. Trenutak u kojem su se prstenovi zaustavili svjedočio je o onome što sam već znao. Nema je. No, pokus koji je uspio, bar je imao konkretan rezultat, nije završio. Zdanje oko mene počelo je da igra, buja, da se mijenja, vrišti. Kakofonija boja, zvukova i predmeta zgusnula se u jedno, a, zatim, počela da se rasipa, smješta svuda po zidovima nekom nepoznatom zakonitošću. Na onom stočiću nije bilo fauna, nije bilo stočića. Boje na mozaiku ispod mene bile su, siguran sam u to, značajno izmjenjene. Na obodu portala koji je, a nije mi se učinilo, bio još viši, ispisivalo je


Aste, ipak nije rizično ne znati šta zaista želiš.


Potrčao sam prema vratima i prije nego što sam pripremio tijelo na ustajanje. Vratar isuviše poznate livreje svečano je doviknuo za mnom:


„Nadam se da ste proveli ugodno vrijeme.. u Irk muzeju!?”


Lupa masivnih vrata prigušila je ono „Navratite nam opet!“. Stepeništa više nije bilo. Umjesto vijugavog prilaza lebdio je ravni puteljak posut sitnim bijelim kamenicama, a mrlje od vina nije bilo na svijetloj vunenoj tkanini.

Nisam se okrenuo da vidim boju fasade.