Ovaj specijalista za mehaničku metalurgiju preskočiće fino rafiniranje metala, s obzirom da je ono provedeno, u višoj ili manjoj mjeri, od samih učesnika u tom fizikalnom i hemijskom procesu. Metalurgija, konačno, nije način da upoznamo ni sebe ni druge, jer upoznati je svršen čin, okončano jezičko vrijeme, a kako da se okončano upozna nešto što traje i, zapravo, ne znamo koliko traje?
Kako je Prostor u sebi* zamolila za nekoliko pojašnjenja u vezi sa konceptom oblakourgije i njenim kontekstom, Luč što treba da pazi da se ne zapali** obavezala se na ispunjenje tog zahtjevnog zadatka.
Naime, Titranje*** je jednom Luči što treba da pazi da se ne zapali podmetnuo jednu knjižicu, publikaciju koja govori o skupnom vremenu u čijim se mi džepovima razvijamo (od rasprostirati se) u svim svojim mogućim potencijalima (stanjima, učešću u događajima i sl.) – na svakom raskršću ponovo razmatravši koje skretanje odabrati, pred svaki doneseni zaključak ponovo proći isti proces što će možda, radi predsjećanja, sada odlučnijim cijeniti druge činjenice ili osjećanja. Ustvari, ovo nije vjerna interpretacija te knjižice, nije uopšte, ali je Luč što treba da pazi da se ne zapali pridružila ranijim informacijama iz četiri sobe iz četiri grada iz tri države u kojima se naš jezik govori i ne govori.
Da li je knjižici prethodila sentenca iz Tore Svjetlo otkriva čuda iz tame, implicirajući kako Bog obznanjuje svoj Prostor, Luč što treba da pazi da se ne zapali više nije sigurna i o tome svakako ne bi svjedočila.
No, šta bi to bila prakticirajuća oblakourgija? Treba to pokušati predstaviti kroz djelatnu ljubav, onako kako je to Na putu ka dubokom vidu**** zatražio, a Luč što treba da pazi da se ne zapali primirila u vezi s tim traženjem, svjesna da odgovorno ispunjavanje zadatka prevazilazi zakone prisutnog u materijalnom.
A, evo zašto je to tako..
Potentnog od Kuće pažljivih*****, zaključilo se tako razmišljajući naknadno, privuklo je ime jeruzalemskog brda u imenu Luči što treba da pazi da se ne zapali. To isto ime nosi grad u to vrijeme udaljen nedaleko od Potentnog od Kuće pažljivih, i on pretpostavi da se Luč što treba da pazi da se ne zapali nalazi baš u tom gradu. Jedino što je to dvoje vezalo bila je riječ; teška za pitko čitanje kod Luči i nerazmrsiva kao virovi kod Potentnog. Njoj je trebala njegova dječija vjera, a njemu je trebala stijena njene zaštite; oboma je trebala iskrenost i imali su je. Danas uvijek preozbiljna vjera Luči što treba da pazi da se ne zapali postaje više dječija, kao da se predstaračko doba seli u djetinjstvo koje nije više teško. Potentni iz Kuće pažljivih danas zna kako da stane pred nametljive entitete i da on njih, a ne oni njega, primora na bjekstvo.
U zakonitostima oblakourgije, tako, nema kauzalnih odnosa uzrok – posljedica, bar ne takvih kakvi će se iz ove perspektive činiti imalo smislenima. Titranje doduše nudi pomoć radi davanja dragocjenih opisa čvorišta susreta, izbora pogrešnog puta koji nikako da se okonča i sličnih oznaka na slici neba, ali ni to nije potpuna istina o oblakourgiji.
Luč što treba da pazi da se ne zapali jednom je razgovarala sa Piscem koji njom piše a maštu ne priznaje******, a koji reče: “Tja, ono je napisalo nekakav rad u kojem razmatra uticaj ideja Francisa Bacona na Aristotela?! On je sterilan, on je uvažen, a ŠTA JE TO?!!! Uticaj Bacona na Aristotela, mogao je to slobodno biti i Homer!”
Mirnim tonom se, gotovo snishodljivo, pojasnilo uvjerenje da ideje obitavaju u Oblaku – mentalcloud consciencecloud sensecloud icloud, da nas frekvencijski obilaze nezavisno od epoha u kojima živimo, od mjesta u kojima boravimo, od svjetova koji su nam matični. Da nije posve tačno da te ideje nisu naše vlasništvo, ali da nije posve tačno ni to da su samo naše. Jer, ako uvjerenje Titranja da mi u nekom drugom sada obilazimo nas u ovome sada drži vodu, onda se priča lako proširi na poznavanje nekoga mnogo duže nego što ga znamo, ako ga ikako upoznamo. To vodi do strmih i visokih stepenica zajedničkog porijekla, tamo uz tu planinu do njenog vrha među oblacima.
I kako je jeruzalemsko brdo, potpuno van smisla, vezalo dvoje zaljubljenih; i kako Bacon zaista jeste mogao uticati na Aristotela, tako se moralo desiti da Titranje i Luč što mora paziti da se ne zapali u ovom sada porazgovaraju o svakom sada. Svako sada na okupu u skupnom vremenu što je djelujući prostor Boga, Oploditelja Svijesti.
A Prostor u sebi..
Mnogo te volim prijateljice moja.
(nastavak je napisan, stoga će se desiti)
_______________________________________
*pogled pod svijećama
**odlasci svojima
***po viđenju pravih oblika svijeta, onda…
****sam na tački između svjetova
*****zemlja u kojoj klija
******A.S.
Nadrealno, prezanimljivo, predramatično i ono, ima mi neki šmek koji baš vuče da se čita. Posebno mi se sviđa on sa početka, kako upoznavanje nije konačan čin, nego faktički stalno upoznajemo tu osobu. A ja bi doda i sebe. Fantastična misao! Hvala ti na njoj.
Prije odgonetanja pitanje:
Zašto volim Luč koja treba da pazi da se ne zapali i Potentnog iz kuće Pažljivih? Zašto ih poznajem onako kako to zakoni Oblakourgije nalažu?!
Wau. Ništa od korone. Definitivno si pokupila svaku česticu moje pažnje. Naklon <3
Nuro [1], sjeti se vokabule [1] ?
Totalno vanvremenski.Mogla si snimiti audio snimak dok ovo recitujes(citas?),i uploadovati na soundcloud kao onu sevdalinku(mislim da je bila sevdalinka) i da nam podijelis link ovdje haha?
Hoćemo zvučni oblak! Bila je sevdalinka.
Hoćemo zvučni oblak! Bila je sevdalinka i metal [2]
Mnogo mi je drago što ti se dopalo Risu, a posebno mi je drago što sam, ujedno, ispunila tvoju višicu. Konačno 🙂
Draga moja prijateljice ❤️
Sad sam se sjetila koja priča nekako može biti zajednička nama dvjema, sve mi sada ima taj miris: http://vasionka.blogger.ba/arhiva/2017/08/16/4068238 (P.S. Zar je prošlo toliko vremena, pa je jedva nađoh?)
Imate sreće vas dvoje. Kopah po starim postovima tražeći jedan za Gospođu 2, a stranicu prije tog teksta bješe sevdalinka: http://vasionka.blogger.ba/arhiva/2017/08/30/4069748
A sad, nastavite zajebavat’?
Kod mene je SSID u glavici ?
Aaahahahahaha???
?♀️? Ispade da zajebavamo.Ozbiljna sam snimi dok recitujes, da osjetimo frekvenciju kako nam titra u usima i baca nas quantumland?
(Odakle vadis ove kricrs(creatures) kao sto je Luči što treba da pazi da se ne zapali )?
Čekam nastavak Vasionko, s nestrpljenjem. (Iako san nadprosječno strpljiv 🙂 )
Ma ništa quantum Jarčice, drži se ti majčice zemlje ?
Totalni sam Carpenter http://ibb.co/k9XcNMS, hahahaha
Vidimo to Risu, bumo vidli 🙂
Luč koja treba da pazi da se ne zapali treba biti pažljiva spram Lučonoše.
Potentni iz kuće Pažljivih nije nikako mogao dosegnuti do Luči koja treba da pazi da se ne zapali bez da prije toga nije imao susret sa Lučonošom. Iako se bojao Lučonoše, Potentni iz kuće Pažljivih je morao doći do Luči koja treba da pazi da se ne zapali. Ljubav ne pobjeđuje strah, ona prodire do Spasenja kroz nj. Ne poznaje zakone Metalurgije, slijepa je, baš kao Slijepa Djevojčica i ako bismo je trebali uspoređivati onda bi ljubav i Slijepa Djevojčica bile jedno. Slijepa Djevojčica u Metalurgiji, a ljubav u Oblakourgiji.
Sad mi je jasno zašto se ideja Oblakourgije rodila na Konferenciji u Sali br.Lovac u žitu.
Potentni iz kuće Pažljivih pazi da se Luč koja treba paziti da se ne zapali, ne zapali.
To je zakon Oblakourgije i čak ga je i Bezobraznik priznao u rijetkom napadu iskrenosti.
Dakle, dobro došli u Novi svijet. Svi mi, sa svim mi.Sasvim mi.
(Sigurno je da ću nastaviti sa analizom, ne krasi me strpljenje kao Na putu ka dubokom vidu, niti pronicljivost kao Titranje, ovako spontano jedino mogu biti Prostor u sebi…Pisca to ne krasi, on je dobro smišljen da bi opstajao, a maštom se ne opstaje ako se prizna, ona je oploditelj Oblakourgije, Pisac obitava u Metalurgiji)
Luč koja treba da pazi da se ne zapali treba biti pažljiva spram Lučonoše. [1]
Ona (ljubav) prodire do Spasenja. [1]
Potentni iz kuće Pažljivih pazi da se Luč koja treba paziti da se ne zapali, ne zapali. [1]
Svi mi, sa svim mi. Sasvim mi. [1]
Maštom se ne opstaje ako se prizna, ona je oploditelj Oblakourgije. [1]
P.S. Dobila si zadatak od Rare.
Nek prenoći. Neka mi se kaže 🙂
🙂
<3
“Au, rečenica”! (Misao od sinoć.)
Jesam li prošla ili to, bar ponegdje, ne može baš tako? 🙂
Kad sam bio cacvim maji, najdraža knjiga mi je bila “Vauvan” Horozovića. Jedna od najdražih i kada sam poctao vejiki jer nikada nisam naišla na takvu istinitu alegoričnost i fatazmagoričnost. I mislila sam da nikad i neću… sve do preksinoć. Ne mora uvijek moći prolaziti t a k o, nekad je super kada prođe baš o v a k o kako bi većina pomislila da ne može proći, a ono i ne pita može li, samo prođe :))
Istinitu alegoričnost i fatazmagoričnost? Onda nisi čitala prve SF pisce – fizičare; Isaka Asimova, čitav niz ruskih naučnika – pisaca SF-a, tamo od 50-ih godina prošlog vijeka naovamo. Ustvari je istina da ja imam ozbiljnu manjkavost u, hmmm, kako to reći – bazičnom poznavanju književnosti na maternjim jezicima. Dovoljno sam upoznata sa radom Borislava Pekića, i tu se sve završava. Zato Horozović? Nemam pojma.
No, može biti i da sam sve ovo gore nabacala (može, može, shvatićeš) da bih zatrpala nelagodu i nenaučenost kako da se ponašam kada dobijem neki baš važan.. nije to kompliment, to je pohvala.
Hvala ti Raro 🙂