Studeni 1864. godine. Kuća ispred Davida obamrla je u osam generacija povučenih ljudi. Na pijaci se pričalo da ne mare za novac i da su mračnjaci. Te je informacije dobio od posrednika, jer nije njegovo da se miješa sa onima na pijaci.
Došao je ovdje da proda to što ima. Tačno je da je mogao izabrati bilo koju kuću, ali ga je ovoj privlačilo to što bi, uz korist, mogao upoznati posebnost ljudi od kojih ostali zaziru. Nije to bio ni strah, ni poštovanje. Nije to bila ni kombinacija toga dvoga. Rekao bi da je ljudima bilo nelagodno što su iz ove kuće drugačiji, da je posebno bilo neomiljeno to što su svoja posla držali za sebe a tuđa ih nisu interesovala. Sve je to bilo objašnjivo, ali ne i to zašto su ova kuća i osam njenih generacija zavrijedili status lokalne legende.
Spustio je torbu ispred stopala, odmah zatim je obuhvativši pretjerano ulaštenim crnim cipelama koje je osvojio na prevaru. Ispravio se, pogledavši desno pa lijevo, te u crnu gustu kosu što je urastala isuviše blizu očima zarovio gust češljić, ovlažen sumnjivom tečnošću. Baš kada je posegnuo za torbom, maštajući da će za danas biti dovoljno da izdejstvuje poziv na čaj, vrata prekoputa ulice su se otvorila. Visoki, suvonjavi, stariji gospodin prijatnog izraza lica energično je podigao ruku pozvavši Davida da priđe. Ovaj je prihvatio igru.
“Jesi li siguran?”, upitao je stariji gospodin raskrilivši pred njime veliku vreću do pola punu zlatnog posuđa, escajga, zlatnika, pozlaćenih kutijica, pisaljki, medaljona, sitnijeg nakita.
–
David se nije uspio snaći.
“A, šta kažeš na ovo?”, upitao je gospodin, nagnuvši se neznatno i sasvim lagano nad vrećom koja je odjednom izgledala prazno.
David se zagledao u tamu u vreći i kao da mu se u prvi mah učinilo, a onda postajalo sve življe. To je bio on, David! Stajao je uz ivicu velikog okruglog stola postavljenog za bogat ručak, a dvorana, cijela ispunjena ljudima, mu je zaneseno pljeskala. David, Da-vid, Da-vid!!! Čuo je zvonjavu kristalnih čaša, probijanje glasova ispod žive svečane muzike, vidio odbljeske velikog zlatnog sata na svome prsluku što ga je važno pogledivao svako malo..
Naginjući se tako nad svoju opijenost, David je počeo da pada. On je još uvijek padao u trenutku kada je već svima bilo jasno da je jednostavno upao u vreću. Njen sadržaj se još neko vrijeme koprcao dok ju je stari gospodin vezao i na nju nalijepio natpis Histrionija.
“Taaaako, ovo će te na jedno vrijeme smiriti.”
Bajke vreće Grim ?
Kažeš “jedno vrijeme”, znači eventualno će ga oslobodit?
bajke vreće Grim [2] ?
Sviđaju mi se ovi “mračnjaci”, kod njih bih već pristala da idem na psihoterapiju ?
Dobra je! Dark side fetisizam naglasen??
Bi li se ti ogledao u vreći Brute? 🙂
Naravno Risu, mračnjaci su milosrdni.
Haha, odlična je Brutkova Raro, iako mi ova više zvuči kao hikaja?
Po drugom dijelu vidim da je sve skontano, što je, istini za volju, bilo i očekivano 🙂
Drago mi je da ti se dopada Jarčice?
Ja trebam “iz vreće” ?
Ogledao se, znači.
🙂
Bajke vreće Grim [3] ?
Hvala, Maštovita, uspješno me odvajaš od korone haha, a Davida od njega samog 🙂
(ne znam da li ima negdje u književnosti ovaj motiv s vrećom, čarobna vreća i sl., zanimljivo je da sam imala scenu sličnu sa Vilenjakom i Vjeverom, s tim da je Vjever upao u vreću kao i David, a upao je u nju da bi naučio lekciju, a i da bi bio zaštičen od mračnijih prizora, baš kao i David. Izbrisala sam taj dio, jer mi je bilo naporno razrađivati scenarij šta se sve događalo sa Vjeverom u vreći,jer je ona bez dna i propadao bi sve dok Vilenjak ne bi odlučio da je razveže.)
vidim da je sve skontano, što je, istini za volju, bilo i očekivano [1] ?
Dok David sebe ne odvoji od sebe samog, ništa od tog posla, ali je zanimljivo da je veća vjerovatnoća da će upravo mračnjaci od vjere da je isto moguće posljednji odustati.
Čini mi se da motiv sa vrećom postoji u jednoj od knjiga Klajva Barkera, ali mi je sjećanje nepouzdano. U svakom slučaju, gotovo je izvjesno da postoji.
Vjever i Vilenjak imaju potencijal da budu čitava knjiga?
Neosporan i privlacan pripovjedacki kvalitet.
Prava pravcata majstorija.
Tvoja vec poznata nota mastovitosti i simbolike gdje citalac vise nije siguran kada i gje je realnost presla u fikciju i obratno 🙂
Kao da si ovaj put uspjela nemoguce, da nadmasis i samu sebe 🙂
Malo je reci da sam odusevljen.
Veliko bravo i duboki naklon.
Ouf, kako raskošan kompliment. Što je raskošniji, to manje znam šta bih, hahahaha 🙂
Hvala ti Katrane, drago mi je što je ostavila takav utisak.