Sumrak
kao da je uz mrak prikačeno još tereta na vještačkom disanju
jer niko zaista ne zatvara hodnike osim onih koji su tu već bili
dok okolo uplašene oči, žmire
sažaljive na očaj prosca pred zidom
Sumrak
sa pritajenim tačkama što mogu eksplodirati u neutronske zvijezde
oslobađajući ono što je između hodanja unaprijed i unazad
čvorovi i formule, zaboravljena neminovna imena samo još ovaj put
još ovaj, jedan, put
Sumrak
silazak do peta u kojima se nema tražiti znanje, sine
dok sunca umiru i namještaju se ponovo novim starim propovjednicima
što trpaju u se, glođući i bivajući tužni kao dobar kraj loše ceste
odsječene okolnim životom
I za kraj, pred sami mrak u koji izvjesno ulaziš izlivajući polomljene noževe
od svojih dobrih početaka
za taj mrak, sine
spremila sam svežanj praznog ničega
da možeš da se sakriješ
u ipak i možda
trebalo je od svojih dobrih pocetaka osvjetliti poprilicno mraka da nekom mozes ostaviti ipak i mozda
Trebalo bi da je tako 🙂