Ovaj film ostavio je snažan utisak na mene i dao mi motiv da se upitam šta je to zapravo kompetencija.
Riječ je o biografskoj (istinitoj) priči mlade novinarke New York Posta, na čijem je slučaju tek prije pet godina, 2015. godine, prvi put uspostavljena dijagnoza rijetke autoimune bolesti, a koja se ogleda na način da tijelo antitijelima počinje da napada mozak, koji se doslovno upali, te vrlo rapidno odumire jedna po jedna funkcija. Motorika, govor, pokretljivost, ..na koncu odumre sve.
U samo pet godina od postavljanja ove, prve dijagnoze i potpunog izlječenja mlade novinarke, dijagnoza je postavljena više desetina hiljada puta i dovela do uspješnih izlječenja.
Zvrčka je u tome što se simptomi bolesti očigledno daju smjestiti pod psihijatrijska stanja/bolesti – bipolarni poremećaj, šizofrenija, psihoza, katatonija. Opseg uočljivih i dokazivih psihijatrijskih stanja/bolesti toliko je širok da se varira od dijagnoze do dijagnoze, i, što je najgore, svaka je prema zabilježenim simptomima valjana. Za sve to vrijeme, svaki fiziološki, MRI i nalaz koji utvrđuje kolanje električnih impulsa apsolutno je u redu.
I ovdje dolazimo do kompetencije. Psihijatrica, zaposlena u bolnici u kojoj je mlada novinarka bila hospitalizovana, a jako je važno napomenuti da to nije bila specijalizovana – psihijatrijska ustanova, nego klasična opšta bolnica, bila je dovoljno predana svome poslu i dovoljno kompetentna da načini prvi, ključni korak. Njena predanost profesiji ogledala se u tome da je bila odgovorna prema svojoj pacijentici i njenom stanju i izvan radnog vremena, a njena kompetencija ogledala se u tome da je bila svjesna da je ona nekompetentna liječiti svoju pacijenticu, ali je znala ko bi to mogao biti.
I, to je to. U svijetu punom znanja, kompetencija je znati gdje tražiti, i biti voljan tražiti odgovore. Nemoguće je znati sve, ali je moguće biti toliko u toku sa kretanjima u vlastitoj profesiji da se zna ili bar pretpostavi ko bi mogao doći do odgovora.
Profesor naše odgovorne psihijatrice bio je taj koji je bio osposobljen da do odgovora dođe. A prekretna tačka u njegovom dolasku do odgovora bio je ovaj crtež.
Priča također govori da pouzdanje u tehnološku dijagnostiku po svaku cijenu ponekad može biti ogromna greška. Tehnologija nije svemoćna i često se mora osloniti i na stara znanja, kao što je veoma neugodna i nepopularna biopsija. Jer, ljudski organizam je i psiha i tijelo i duh. Neravnoteža u bilo čemu od pobrojanog može izazvati ozbiljne probleme i teška stanja.
Ovo je, zapravo, priča koliko je pogubno biti neodgovoran spram bilo kojeg posla koji obavljamo. Slomljena čaša tokom obavljanja najjednostavnije manuelne radnje može izazvati ozbiljne probleme.
Živimo na prostoru na kojem se neodgovoran odnos spram posla koji obavljamo i nekompetencija gotovo podrazumijevaju. A to nije tako zato što ne možemo, nismo u stanju, nego zato što nećemo.
Tvrdim, to je osnovni problem društava na Balkanu. Osnovni!
Da, mi nećemo.
Ko neće, tako mu je kako mu je Senjora?
Baš tako.
Imamo mi u BiH još divne i pametne omladine.
Mogli bi još promjeniti nešto, ali teško je pored one politike.
Ma ne bi u politici moglo biti toliko nekompetencije i otvorenog kriminala da u društvu, u bazi, kod svakog pojedinca ima dovoljno kompetencije i integriteta. Sigurna sam da nije riječ o procesu odozgo, nego o procesu odozdo.
Kao argument, uzmimo socijalističko doba. Uzmimo da nije bilo masovnih kršenja ljudskih prava, a bilo ih je, taj sistem je funkcionisao dok je vrh znao kuda ide i kako da ispregovara to gdje ide. Čim je vrha nestalo, počelo je urušavanje.
Nisam sklona primarno označavati neke množine, neke političare kao kariku koja bi, da se promijeni, dovela da ozbiljnog i trajnog napretka. Ne bi! Vidim ljude oko sebe i vidim kako loše obavljaju posao za koji su plaćeni. Vidim kako nisu hrabri, kako nemaju integriteta, kako su i sami skloni korupciji i nepotizmu. Nije korupcija samo primiti mito, nego i dati mito. To je krivično djelo, a kod nas bi jedini komentar na davanje mita u kontekstu krivičnog djela bilo: Ma, hajde Boga ti!
Velika većina ljudi ovdje jednostavno želi sve na brz i lagan način. Ko je spreman biti bez integriteta, činiti krivična djela ili je prosto rođen sa prezimenom koje prolazi i uz to mu se posreći, to sve na brz i lagan način će i ostvariti. I onda, umjesto kompetentnosti dobijamo osiono i agresivno neznanje, jer je osionost i agresivnost odbrambeni mehanizam da se to neznanje, kojega su svjesni, sakrije, prekrije.
Jednostavno, ne mogu biti nijema na toliki nemar, površnost, nedisciplinu i javašluk u obavljanju povjerenog posla kod većine naših ljudi. To je neoboriva činjenica, vidljiva je svuda, baš svuda.
A političari su, po difoltu, posebno prilagodljiva “vrsta”. Da se svuda oko njih zahtijeva kompetentnost, bili bi i oni takvi. I to veoma brzo, jednostavno bi se smijenila generacija. Ne može nijedan čovjek sam protiv svih. Oni ne mogu funkcionisati bez nekih pomoćnika, a ovi bez nekih izvršilaca ispod njih i tako dalje do posljednjeg u nizu.
riba smrdi od glave, ali kod nas je problem što se riba čisti od repa… i nikako stići do glave.
no, usudio bih se reći sljedeće – biti kompetentan u svojoj struci je često ravno stavljanju mete na leđa, i to ne samo u javnom sektoru, već se dobrim dijelom prelilo u privatni sektor. to je elephant in the room problem i jedan od glavnih razloga zašto ljudi idu van granica, ali ko će eksponirati sebe i pričati o tome kao socijalnom fenomenu koji naposlijetku radi o glavi svakom građanu BiH?
svi žele sve, brzo i lagano, bez ikakvog truda i ulaganja, čast izuzecima. toliko toga se treba promijeniti i ovaj post bi postao neugodno dug, pa ću samo pomenuti značajan djelić. pored smjene pripadnika šuplje zakonodavne i izvršne vlasti, smatram da bi uvođenje obaveznog vojnog roka i maksimizicija udaranja po džepu sve što nije zakonski/prekršaja bio dobar početak promjena. dok potpuna promjena svijesti, uzimajući i u obzir pomenuti magični prevrat, bi optimistično trajala jednu cijelu generaciju.
Vasionka, ok, može, slažem se i sa tim što si ti rekla!
Razumijem o čemu govoriš Eryri u vezi sa metom na leđima. Kompetentnost uvijek podrazumijeva i integritet, u svakoj struci se vrše neke procjene i donose neke odluke. Ako nivo znanja, sposobnosti i vještina daje taj i taj put za rješavanje problema, tu procjenu ili taj način poboljšanja, ovdje se uglavnom susrećemo sa dvije situacije: 1. kompetentno rješavanje/procjena/način poboljšanja nisu u suglasju sa upravljačkim mehanizmom, između ostalog i zbog toga što uglavnom podrazumijevaju promjenu postojećeg statusa quo u vezi s onim što bi se zahtijevalo od samog upravljačkog mehanizma i/ili drugih zaposlenika i 2. kompetentnost određene osobe se iskoristi i realizuje u praksi, ali neko drugi sebi priskrbi zasluge za taj “patent”. Slažem se, ovo je ogroman problem, posebno za mlade ljude koji rade na sebi i rade na svojoj profesionalnoj ambiciji s mnogo volje i truda. I, slažem se – ovo jeste sasvim trezven i objektivan razlog za odlazak izvan granica zemlje.
Za maksimizaciju udaranja po džepu, radije bih rekla optimizaciju, posebno kada je riječ o nekim banalnim stvarima – bezobrazno pogrešno parkiranje, bacanje smeća itd., također se slažem. Ko bi onda uopšte mogao reći da u ovoj državi ne bi bilo dovoljno novca za ulaganje u razvoj, bar kao početne pretpostavke? Idejno sam za svođenje represivne države na najmanju moguću mjeru, ali za taj sistem valja imati društveno odgojenog i kultivisanog pojedinca. I da, pitanje je da li bi se ta svedruštvena promjena na bolje uopšte mogla desiti za vrijeme samo jedne generacije? Za društvenu disciplinu i stvaranje pretpostavki za optimalno i nesmetano oslobađanje potencijala društva znanja i umijeća, potrebna je tradicija, a njoj je potrebno možda i više stotina godina da postane prirodna i podrazumijevajuća, tako da joj ni greške na vrhu, ni značajniji društveni potresi ne mogu skrenuti tok.
itekako podrazumijeva, jer koja bi visokokompetentna osoba bi narušavala svoj mukotrpno zasluženi integritet? nisam upoznao takvu (barem u svojoj branši), iako postoji gorka činjenica da svaka osoba ima svoju cijenu. ipak, idealistički smatram da neke stvari nemaju cijenu, posebno ako je osoba u poziciji gdje donosi odluke koje utječu i na ostale.
bacanje smeća, imho, nije nimalo banalna stvar. skoro pa primjer iz prve ruke u Singapuru – kazna za bacanje smeća iznosi prvi put do $2.000, drugi put do $4.000 i treći put do $10.000. samo jedna napomena, ovo vrijedi i za bacanje najmanjeg papirića gdje mu nije mjesto. za odlaganje kabastog otpada ofrlje, kazne su do $50.000. mislim da se može izvući konkretna pouka iz ovakve politike.
upoređujući navedeno sa našim podnebljem, sramota je da pored svih prirodnih bogatstava u BiH, maltene se iz godine u godinu sistemski uništavaju blagodati što nam je podarila priroda, i to pukim odlaganjem smeća. manjak regulacije po pitanju tvornica i sl. ne želim ni pominjati. no, smatram da bi pojedinac, kakav god bio, vrlo brzo shvatio da nije isplativo uništavati okolinu… što je sasvim pristojan početak za shvatanje nećega većeg; ne uništavati mjesto gdje se živi/radi/odmara.
što se tiče osvještavanja, smatram u modernom dobu, pored svih svojih mana, postoje i neke pozitivne stvari. to se uglavnom odnosi na mogućnost nagle promjene, posebno ako to sistem dozvoljava u ovom slučaju. shodno tome, proces kojem bi prije nekoliko decenija bilo potrebno više stotina godina da zapravo ima efekta, optimistično govoreći, može da se skrati na 1-2 generacije. no, veći je problem kritična masa koja bi napravila pogodne uslove za takav prevrat, i još veći problem – konzistentno održavanjega svega navedenog generacijski, jer u protivnom, sve eventualno postignuto ne predstavlja ništa više do hobija.
svjestan sam da moja razmišljanja na glas na prvu zvuče vrlo tvrdo i totalitarno, kao da se odnosim prema ljudima kao prema marvi, ali nažalost smo došli do tog nivoa gdje postepena promjena ne može da sustigne tempo postepenog uništenja, tako da je nagla promjena neophodna.
Znam za ovu priču, sad san se sitija kad san vidija ove brojke sve na desno strani. To je simptom tog poremećaja koji ona ima. Stvarno, svaka čast toj ženi što ju je poslala tom doktoru, baš joj svaka čast.
A za balkan… Kompleksna tema. Al ne mere se poreć da si u pravu. Svi fušere kako mogu i svi bi samo da dobiju plaću sa što manje rada. Mada ima i iznimaka, ali ne puno.
Eryri, lijekovi uglavnom imaju kontraindikacije. Zato se mjeri srazmjer; upoređuju efekti očekivanog rezultata sa represijom koja se posije usput. Nije totalitarno, iako termin marva ružno odzvanja.
Risu, nema boljitka prije zadovoljavanja minimuma standarda u odnosu prema bilo kojem poslu svake pojedinačne osobe koja ga obavlja. Tek je to pretpostavka s koje se može dalje filozofirati, a da nije totalno uprazno.