Sutra postane valjana kategorija kada dođe u danas, a od juče ode taj kvalitet. Ovo je važna napomena podjednako i za slavljenike i za partibrejkere.
Kakve učinke od kretanja u vremenu ubiru ravnodušniji? Ako otpornost na veliko unutrašnje gibanje u zavisnosti od podražaja iz danas ima potencijal ujednačavanja, da li se kategorije juče – danas – sutra lakše integrišu?
Paradoksalno, samo je danas moguće sjećanje o sebi.
Dobra nota?
Moguća su i sjećanja na raznorazna sutra koja se nisu desila…
Jučer se ne može mijenjati
Danas je nepredvidivo
Do sutra kad postane
Danas, opet nepredvidivo.
Pa da.Deja vu kao sjecanje – glitch u mozgu izmedju proslosti i sadasnjosti(juce i danas-sudar protoka vremena i prostora) ili prosto kao opticka iluzija.Brutolini zna znanje ?☝️
ne znam odakle mi zvoni, ali imam potrebu da ti kažem: “Stara, fale mi ovakve tvoje misli.”
E, sad, da li je to iz sjećanja, stvarno nemam pojma. Ali imam pojma da jedino “sada” postoji, da je moćno, da je, da je sve…
Senjora, redneck blues. Prekrasan komad muzike.
Zato i jeste déjà-vu Risu.
Brute, juče se ne može mijenjati, ali smisao tog juče itekako može. Od konteksta koji donose danas ili sutra zavisi da li će juče zapravo biti u skladu sa onom poslovicom “svako zlo za neko dobro” ili prekrasno juče baš i neće ispasti tako dobro kako je izgledalo. Iz svega proizilazi da je i smisao onoga juče, iako dešenog, također nepredvidiv.
Jarčice, prostor i vrijeme su samo subjektivno zasebne kategorije.
Lovice, fale i meni. Zasvrbi, ali nije uvijek pogodan momenat za realizaciju.
Skupno vrijeme, jedino sada postoji. Recimo da je ovo crtica kako se i primjenom suhe ljudske logike postojanje jedino sada može dokazati, odnosno ne može osporiti – kako ko iz kojeg ugla gleda i želi da gleda.
Potsjeti me na teoriju o paralelnim vremenskim linijama sta me je friend tušio svojevremeno. Ako su vrijeme i prostor jedno, onda sve u svako vrijeme, i danas, i juce, i sjutra, po mom, al on se lomio algoritmima da bi uzcerio sebe u buducnosi.
Sve u isto vrijeme. Objektivno.
Vremenski niz sa glavom i repom. Subjektivno.
Reci frendu da su crne rupe empirijski dokazan fenomen. Dok sve u objektivno istom vremenu teče, rukavci subjektivnog u crnim rupama – sabijačima prostora izvrte sve moguće potencijale svih mogući dešavanja, u zavisnosti od izabranog puta, odnosno odluka koje donose autonomne svijesti.
To je isto k'o da nacrtaš kvadrat, a pored kvadrata gustu spiralu. Mogu zauzimati isti prostor, ali im je život/dužina linija značajno drugačija.
Svemir se razvija (od odvijati nešto smotano) s ciljem da uči, a osnovni alat su mu različiti kvaliteti iskustava koje donose odvojene svjesnosti. Da su ostale neodvojene, ti kvaliteti ne bi mogli biti subjektivno proživljeni iako su objektivno poznati. Svašta bih još ovdje mogla istrabunjati, al’ uglavnom samo o tome i pišem, kad pišem prave postove, tako da..
Koliko se prostora može sabiti u ljudski mozak?
Ova zadnja dva komentara @vasionko su ti vrh. To da svemir uči kroz odvojene svjesti i ja mislin. I kroz sva naša iskustva. Mada svemir opet uči i razvija se i time još dodatno obogaćuje naša iskustva, isto kako mi obogaćujemo njega. A u svom totalitetu, za nas je nepojmljiv. Za prostor i vrime, ne smatran se kompetentnim da o tome nešto pričan.
Da, da, povratna je veza.
Drago mi je 🙂
A čuj, ti si sve, tak da može sav prostor u mozak 🙂 Da, ispoljavanje, i doživljaji. Jel ono Madona nekad davno pjevala “express yourself “? Bez objekata smo tropa, nema šaMse da se pojmimo 🙂
Ono sam što sam u stanju pojmiti 🙂