Jutros, oko 07:30 sati prolazim kroz grad. Pred sarajevskim Domom zdravlja “Omer Maslić” kolona duga dobrih 30 do 50 metara pred trijažnim šatorom.
Večeras, oko 19:15 sati gledam televizijski prilog u kojem se bilježi još duži red pred trijažnim prostorom UKCS-a. Odluka da se pacijenti iz drugih kantona mogu primati na specijalističke preglede, koje pruža tercijarni nivo zdravstvene zaštite, dakle klinički centri (čitaj: UKCS), samo ukoliko imaju negativan test na korona virus, donijeta je sinoć, a gospođa iz Travnika jutros, zbog te odluke od sinoć, mora propustiti pregled na koji je čekala tri, četiri mjeseca. Kaže, vratilo je sa kapije i sada mora ponovo u bubanj – zakaži pregled, čekaj tri, četiri mjeseca, pa onda 48 sati pred taj novi zakazani pregled u futuru drugom uradi negativan test na korona virus.
Hajde, trijažu mjerenu sa više desetina metara redova pred ulazak u ustanovu u kojoj leže bolesnici nekako i mogu shvatiti, ali trijažu pred domovima zdravlja u kojima nema ležećih pacijenata. What the fuck?!
Jesu li to doktori ili su to bijeli medvjedi? Zašto su gospoda zaštićena vrsta, a mi, radan svijet, nismo? Svaki dan na posao, u javnom prevozu, trgovini, banci.. Ko nama trijažira kontakte?
Otpada i možebitni argument da je to, ustvari, radi zaštite pacijenata koji u domove zdravlja ulaze, jer su oni svakako izloženi većoj vjerovatnoći zaraze u onim zbijenim redovima pred trijažom.
Ako zbog ovoga ne uslijedi građanska akcija, slobodno se možemo upisati u Amerikance, naciju sa najgorim javnim zdravstvom na kugli zemaljskoj. Recept je vrlo jednostavan.
Nemaš novca? Crkni.
Ti si neki uskogrudi element. Izvini
Ne znan šta bi reka. Država nam puca po šavovima na više polja. Al mi smo (valjda) navikli.
Ma, da li je to moguće Agenturo? 🙂
To je zbog nas Ris. Za sve postoji uzrok, pucanje po šavovima je posljedica.
O tome sam mislio posljednjih dana… Prosto se osjecam ponizenim pri pomisli da odem u dom zdravlja. Ne daj Bože nužde. I onako i u normalnim uslovima je strašno a posebno sada.
Slažem se.
jadan onaj ko zavisi od našeg zdravstva. no, ne samo zbog novca, sada ni novac neće pomoći jer skoro svako ko je vrijedan je odavno otišao.
Tačno Legal, poniženje. Da se razumijemo, na specijalističke preglede se dugo čeka i u nekim uređenim državama Zapada (ne svim), kako mi to volimo reći, i to tamo gdje je zdravstveni sistem tako ustrojen da se usluga mnogo više plaća, ali ovo je sad nešto drugo. Šta se poručuje ovim dugim redovima pred ustanovama primarne zdravstvene zaštite, gdje se očigledno od zaraze štiti, najrigidnijom metodom, isključivo osoblje, i to za razliku od radnika u bilo kojoj drugoj djelatnosti? Poruka je ne dolazi, ostani kući!
Istovremeno, ukinuto je stanje nesreće, pa ne znam kako se ove trijaže pred ustanovama koje nisu bolničkog tipa formalno-pravno uopšte pravdaju.
Eryri, kadar se osipa, trend je primjetan – tačno, no nije sada otvoreno pitanje samo specijaliziranost, specijalističkog kadra još ima, problem je u nedostatku medicinskog kadra generalno. Nema dovoljno medicinskih kadrova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Čini mi se da je korona virus taj problem samo prekrio.
Dakle, nije pitanje stručnjaka koji odlaze, odlazi medicinski kadar generalno, i visokostručan i početnici.
prije bih rekao da je korona zapravo otkrila brojne rupe i nedostatke resursa u zdravstvenom sistemu, kao posljedicu višegodišnje “štednje” preko leđa pacijenata.
upravo na to i mislim, ljudi koji bi mogli konkretno pridonijeti odlaze, neovisno o iskustvu ili stepenu specijalizacije.
Razlika u perspektivi gledanja; podrazumijevala sam da korona dobro dođe jer je obim medicinskih usluga generalno smanjen za bar 30%, uključujući i period mart-april. Ljudi jednostavno prolongiraju odlazak doktoru koliko god mogu, i sada izbjegavaju.
A štednja.. Pozdano znam da u jednom sarajevskom domu zdravlja imaju tri mega skupa medicinska aparata, samo otpakovana i ostavljena. Nikada nisu korišteni. Razlog: osoblja koje se možda i moglo obučiti raditi na njima u međuvremenu više nema, ono što je od osoblja ostalo tim aparatima ne prilazi jer kažu da ne znaju rukovati sa tim. Da li se desila obuka ili je u pitanju klasični balkanski otpor prema učenju novog, ne znam. Činjenica je da aparati godinama stoje neupotrebljeni, dok je jedan stari aparat na kojem rade tu dijagnostiku na izdisaju.
Ima li igdje da se radniku toleriše odbijanje obuke na sredstvu rada bez ikakvih posljedica, naravno ukoliko je iko razmišljao da je uopšte i organizuje?!
Ponovo se vraćamo na jednu stariju priču na ovom blogu – ovo se društvo pretvara u baruštinu nekompetencije, udruženi projekat nesposobnih istiskuje sposobne. Konture polusvjesne organizacije ovoga projekta prisutne su u svim djelatnostima. Ako se ovako nastavi, doći ćemo u stanje da više nema nikoga ko posao zna obaviti tačno i efikasno.
nažalost, imao sam priliku da iskusim konkretno, direktno, ekstenzivno i na nadasve surealan način naš zdravstveni sistem u periodu od 2014. do kraja 2019. godine. shodno tome, ušao sam u bitak većine institucija i pripadajućih ogranaka (tokom prošle ere, raskola, pa do trenutne dinastije) i doživio varijabilne stepene profesionalnosti, te posljedično šta i kako se radi. samo ću reći da je humanije umrijeti nego zavisiti na bilo koji način od takvih bića, čast izuzecima. u slučaju da se korona zadesila tokom pomenutog perioda, ne želim ni pomišljati kako bi se određene stvari završile.
korona je više nego dobro došla pojedincima (i to ne samo u zdravstvu) jer svaka dobra ili loša odluka se može efikasno i efektivno spinovati pod krinkom korone. ukratko, korona im je legla kao budali šamar. imaju izgovor da svjesno odbijaju pacijente ili da ih jednostavno ignorišu, i apsolutno niko ne snosni nikakve posljedice, dok u isto vrijeme drastično im se dižu plate pod pritiskom sindikata.
vrlo, vrlo nezgodno i zaista nevjerovatna informacija. u jednu ruku sam zaprepašten, dok u drugu ruku bih se iznenadio da je imalo drugačije postupljeno. sada se čovjek može samo zapitati koliko je slučajeva za koje se ne zna, a dat ću si za pravo da tvrdim kako je sigurno zabrinjavajući broj u pitanju.
precizno rečeno, definitivno ću iskoristiti kada se nađe prilika – ‘udruženi projekat nesposobnih istiskuje sposobne’.
zaista je tako, i doći će taj trenutak. više nije pitanje ‘hoće li?’, već ‘kada će?’. no, smatram da će doći u malo drugačijoj verziji. odnosno, ne da će samo nastati krah i zaustaviti se na tome. izgleda da će poslije kraha doći do privatizacije vol. 2. samo što postoji bitna razlika u odnosnu na privatizaciju vol. 1; neće lokalci kupovati firme u stečaju za kikiriki, već internacionalni igrači koji će u nekoliko poteza poklopiti cijele sektore, ako ih bude bilo do tada.
U Americi je zdravstvo dobro ako imaš para… ovdje ti ni one pomoć ne mogu… naprosto nemaš sta i koga da platiš…
Eryri, odavno sam komponovala tu verziju krajnjeg ishoda u svojoj glavi, slažem se. Ovo je generalni status quo, uz neke periferne napretke, koji će, u konačnici, dovesti do ulaska krupnog, vjerovatno i multinacionalnog kapitala u sve oblasti. Izgleda da se čeka(lo) rješavanje svih graničnih pitanja u regionu, aludiram na Kosovo. Ima u tom statusu quo nešto navođeno, jednostavno je nemoguće da država sa ovakvim prirodnim potencijalima (u vrijeme početka naglašenih posljedica klimatskih promjena) bude tako nezanimljiva.
Romanoff, zdravstvo je posljednja stvar u vezi s kojom bi se trebalo ugledati na SAD.
Apsurdno, Kuba ima najbolji sistem javnog primarnog zdravstva na svijetu, prevencija je veoma izražena. To ide dotle da svaki kvart ima svoju ambulantu. Svaki stranac/turista dobiće na Kubi isti potrebni nivou medicinske usluge kao i tamošnji čovjek, uključujući i stomatološke usluge, i to besplatno. To Kubu, naravno, jako puno košta, ali ljudi su odabrali tako i neka su, s moje tačke gledišta. Humanost i altruističan odnos prema pravu čovjeka na zdravlje ne bi se trebao uspoređivati sa troškovima u novcu, nikada i nigdje.
Michael Moore je autor filma na ovu temu, preporučujem: http://vimeo.com/76646445