Postistorija

Administracija američkog predsjednika Trampa bizarno je inovativna u svojoj nepredvidivosti. Ovdje će se to predstaviti na primjerima naoko marginalnih, usputnih, vankontekstnih pitanja, za koja su se Srbija i Kosovo obavezali Sjedinjenim Državama da će ih rješavati na način kako su potpisale.

Dakle, da se raščisti: Kosovo i Srbija nisu potpisale međusobni sporazum. Srbija je potpisala sporazum kojim se obavezuje SAD-u, a Kosovo je potpisalo drugi sporazum kojim se, također, obavezuje SAD-u.

Tekstovi sporazuma nisu isti u svim tačkama.

Za potrebe ovog teksta uspjelo se doći do teksta obavezujućeg sporazuma za Kosovo.

Počeće se sa analizom Pisma namjere američkog predsjednika Trampa spram kosovske administracije.

Bla, bla, bla, pa, u dodatku, kaže: “(…) aplaudiramo vašoj hrabroj odluci da normalizujete diplomatske odnose sa Izraelom. Ovo je važan korak za kosovska savezništva na Bliskom istoku i mi se nadamo našem kontinuiranom partnerskom odnosu sa vama”.

Ovo “mi” kao da istovremeno podrazumijeva i SAD i Izrael.

Zašto bi Izraelu, čija je brutalna okupacija Palestine “ozakonjena” odlukom Generalne skupštine UN-a, a nakon čega je uslijedila više od 70 godina duga kampanja da Palestinci nestanu sa teritorije Palestine, uopšte bilo potrebno priznanje od države, dakle Kosova, koja nema svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama?

Odgovorio je portparol izraelske administracije, Donald J. Trump.

Na naprijed navedeno se prirodno naslanja odredba u kosovskom tekstu sporazuma za koju se podrazumijeva da je identična u srbijanskom testu sporazuma.

Hezbolah je šiitska organizacija koja potiče iz Libana, države što na jugu graniči sa Izraelom. Pod snažnim je uticajem Irana, a formirana je pred izraelsku okupaciju juga Libana 1982. godine. Prirodno, Hezbolah čije su metode terorističke baš poput terorističkih metoda Države Izrael, saveznik je Palestine.

Sporazumima, kojima se Srbija i Kosovo obavezuju spram SAD-a, u ovom slučaju su se i zavjetovale da će Hezbolah u cjelosti odrediti kao terorističku organizaciju, te da će u potpunosti provesti mjere s ciljem ograničavanja operacija i finansijskih aktivnosti ove organizacije pod svojom jurisdikcijom.

Uostalom, jedna od tačaka dva sporazuma je i dekriminalizacija homoseksualnosti, zatim odbijanje nabavke opreme za 5G mrežu od neprovjerenih dobavljača (čitaj: Huawei), uključujući obavezivanje na rješavanje pitanja aktuelnog prisustva takve opreme na tlu Kosova i Srbije.

Pažnju privlači još jedno naoko marginalno pitanje – strane (Srbija i Kosovo) se SAD-u obavezuju da će vršiti povrat jevrejske imovine od prije Drugog svjetskog rata, čak i ako njen povrat nije zatražen. Ovo će se ispostaviti kao posebno teško finansijsko pitanje za Srbiju, s akcentom na grad Beograd. Mnogo je tamo jevrejskog zemljišta, objekata, jevrejskog prava po raznim osnovama.

Ovdje je, dakle, mjesto koje je takvo da je potrebno prikazati kosovski sporazum u cjelosti.

Kako se vidi, zamah rješavanju pitanja Bliskog istoka izraelski portparol Tramp našao je dati putem sporazuma sa stranama balkanske krize. Da, neobično, bizarno je i veoma inovativno. Srbija je pozvana i, iako ne vidimo srbijanski tekst sporazuma, vjerovatno se obavezala na prebacivanje sjedišta svoje ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem. Uskoro će joj se tu pridružiti i ambasada Države Kosovo. Dakle, Trampova administracija je usaglasila spoljnopolitičko djelovanje Kosova i Srbije oko pitanja kojem je direktno suprotan spoljnopolitički stav Evropske unije – države članice EU protive se da se Jeruzalem ima smatrati glavnim gradom Države Izrael, s obzirom na odluku Generalne skupštine UN-a iz 1947. godine o podjeli Palestine na izraelski i palestinski dio. Tom odlukom, Jeruzalem nije u potpunosti pripao ni Palestini ni Izraelu, pravno a i faktički grad je “no man's land” sa zapadnim dijelom, koji pretežno naseljava jevrejsko i istočnim dijelom, koji pretežno naseljava arapsko stanovništvo.

Apsurdno, Jeruzalem na starohebrejskom znači posjed dvostrukog mira.

Šta je, dakle, Tramp želio postići obavezujućim sporazumima prema SAD-u balkanskih država čiji je unutrašni i međunarodni status posve upitan, a čiji se tekstovi u tolikoj mjeri referiraju na bliskoistočno pitanje, posebno status jevrejskih interesa i interesa Države Izrael? Jeste, posve je upitan i unutrašnji i međunarodni status i Kosova i Srbije. Srbije, zato što u svome najvišem pravnom aktu – Ustavu tvrdi da je Kosovo njen dio, a riječ je o državi koju su priznale najuticajnije države svijeta, te ta priznanja značajno brojčano prednjače u odnosu na broj država koje Državu Kosovo nisu priznale. Da li je, zato, pravno valjan ustav države, odnosno Srbije, u kojem nije regulisano osnovno pitanje – kolika je teritorija te zemlje i da li ona na toj teritoriji ima svoj suverenitet? S druge strane, Kosovo nema svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama, niti je u stanju ostvariti punu faktičku moć na svojoj teritoriji – sjeveru Kosova, kojeg dominantno naseljavaju Srbi.

Uz sve navedeno, “deep sea port in Adriatic” je zaista jako važna tačka u tekstovima srbijanskog i kosovskog obavezujućeg sporazuma prema SAD-u. Obične luke, zbog dubine mora ali i širine pristupa, nisu pogodne za uplovljavanje velikih i teško natovarenih brodova (nosača aviona, na primjer), te je, stoga, i nastao pojam luka dubokog mora. Ne znam da li luka Drač u Albaniji zadovoljava uslove deep sea port, ali znam da je Priština od Tirane dobila dio te luke za slobodno korištenje u svoje potrebe, te da je luka Drač jedno vrijeme predstavljala najveću luku u evropskom dijelu Osmanskog carstva.