Vidjela sam svoga starca na tuđoj slici. Bila sam u balonu, puno me je to pogodilo na jednoj ravni. Na drugoj, razumijem. Tijelo ne može podnijeti silinu potrage za nečim što mora ispuniti veliki prostor.
Nije isto tragati svakom čovjeku. Ne znam zašto nije, ali nije. Postoje ti šireći ljudi što, popunjavajući taj ogromni prostor negdje u sebi, naposlijetku počinju sabijati. Proždiruća je to masa.
I onda, čak i ljubav, postane banalna. Shvati da je nepametna za prostranstva nemira što nisu našli svoj fokus. Možda bi to sve, ovaj put, trajalo duže uz dva mozga i dva tijela. Takva misao nema veze sa osjećanjima, potpuno bizarno. A onda ne znam šta bismo radili sa tim udruženim resursom, da li bismo se, i zajedno, sjetili da odemo do pustinje Gobi, na mjesto događaja. Gdje smo bili i gdje ćemo se vratiti, gdje jesmo. Moramo pronaći baš ono mjesto gdje su velike vode bile bar sedmicu prije nego što smo pali. Onda je vodu nešto isušilo velikom brzinom. Izgleda da je to vrijeme bez čovjeka, ali je neko ostavio taj ravno posječen panj.
Ne znam šta si pisao po panju. Ne znam ni da li si pisao meni. Ne znam da li je to uopšte za pronalaženje. Ako nisi podnio ti, onda.. Da li bismo podnijeli zajedno?
Onda, bio si stvarno zabrinut da budem izbrisana iz postojanja. Mislim da to više neću doživjeti od ljudi. Ti znaš šta to znači i osjećaš to prirodnim. Nije se lako smjestiti u koncepte koji kraj nazivaju smrću.
Sada ti je samo trideset i pet, a već je pojelo tvoju košuljicu. Imali smo našu mladost od pada. Dječija priča u tri čina. Foliranje u bijelom, noći pod očima, ispovijest i veliki otpad iskrzanih knjiga čije stranice međusobno nismo uspjeli spojiti. A tako smo gutali te proklete knjige.
Ispod, šćućurena, pretopljena u olovo, velika, faustovska fabula. I tu je, potpuno neprikladno, tamnocrveno brokatno srce. Znam da je preživjelo iskušenje da mu našiješ patch. Šta bi stavio, da jesi? Mayhem?
Nadam se da sam ti dopustila da kroz mene vidiš te sjajne izvedbe, Fausta, Violiniste na krovu. Nadam se da se sjećaš kako sam te u sebi nosila provlačeći tijelo kroz šupljine između sjedala i parketa na parteru Narodnog pozorišta. Nadam se da si se vidio u mome ogledalu dok sam namještala punđu. Nadam se da su golubovi na Trgu sv. Marka pojeli dio i tvoga sendviča. Nadam se da se sjećaš priče o Varvari i nadam se da nije ona ta koja te ubija.
Teško je imati riječ. Iza prave zavjese nema aplauza. Biva pretopljeno sve što čuje.
Pišeš kompleksno, konceptualno, puno toga se podrazumijeva, a da bi se svatilo triba kopat po tekstu… Pričaš o početku, nas kao ljudi, kasnije priča dobiva intimniju notu, zaogrnuta je u plašt, svaka riječ je kao svoj balon, triba je probušit da se vidi šta znači… Mada sad kad čitam ponovo, vidin protkanu intimnost i u prvom dijelu priče… Ovo je nešto čemu se valja vraćat više puta. Nisan siguran da li razumin, jer je poprilično poetično, a nisan također ni siuguran, da postoji jedna jedina poanta ove priče… Čini mi se da će svak čitajuć nać nešto svoje.
Balon mi zaokuplja paznju.
Pokusavam se smjestiti u njega i uspijeva mi na krako, mozda vjezbom uspijem razviti tehniku.
Ono sto mi zanimljivo je da, dok sam u balonu, imam osjecaj da sam u majcinoj utrobi. U prvom balonu 🙂
Drago mi je ako si u pravu, da će svako, čitajući, pronaći nešto svoje.
Volim neodređeno, automatski je šifrirano, maleni izazov.
Da, riječ je o postanku, ali, ponovo, možda se samo dotle proteže moje “sjećanje”. I da, veoma je intimno. Onda začinjavam opštim, pa i mitologiziranim; odbrambeni mehanizam 🙂
Lovice, balon sam razvila dosta rano (već je riječ o komparaciji, zapravo nemam podastrta slična iskustva drugih da bih ustvrdila to – dosta rano).
Balon djeluje, hmm.. kao da zaguši intenzitet unutrašnjih promjena izazvanih nekim iznenadnim šokom. Nisam sigurna, ali mislim – da funkcioniše suprotno, da zagušuje intenzitet dešavanja u samom inputu, umjesto da se primjenjuje na unutrašnje (u fazi prerade), doveo bi do, možda i ozbiljnih (opasnih) promjena na percepciji.
Sada, majčina utroba. Možda i jeste adekvatan osjećaj. Svrha balona je da zaštiti, i još važnije – da inducira osjećaj izuzeća iz situacije/stanja, na emocionalnoj ravni. Razumski dio nastavlja nesmetano i neometano. Zapravo, prigušenje osjećanja. Svjesno.