Vražja stvar

Morao je brzo osmisliti tu stvar, a nije se imao za šta zakačiti. Da li uti possidetis, kako posjedujete, uopšte može biti norma? Jer, prvi uslov je da je pravedna.

Sanjarilo mu se. Miješao je galske legende sa djevojkom koju bi sretao kada je bio sam. Ona je, naravno, znala da je on tu, a on je znao da je ona tu. Svjetovi su se vizuelno dodirivali i to je bilo to.

Znala je veoma brzo okrenuti glavu na stranu. Vazdušasto i veoma ozbiljno u isto vrijeme. Kako posjedujete? Viđali su se, ali nisu međusobno posjedovali isto vrijeme življenja.

Sjedio je u ogromnoj pisarnici čiji je svaki zid bio obložen dubokim drvenim policama, a ponovo su iz njih virile hrpe požutjelog papira. Da, napisao je glavninu tih hrpa.

Djevojka je ponovo bila tu, osim što se ovoga puta približila veoma blizu. Stajala bi jedno vrijeme iza njegovih leđa, a onda špartala veoma brzim koracima tamo-‘vamo. Ignorisao ju je, iako se toliko brzo kretala da su mu kutovi očiju u pojedinim momentima hvatali samo svjetlost od tih naglih kretnji. Nešto se desilo, bila je veoma nervozna.

No, uti possidetis; upis posjeda u knjige izvršiće se prema korištenju i/ili nastambi na posjedu na dan 31. oktobra 1809. godine. Upis je jednak vlasništvu i ima proizvoditi sva prava…

Izbjegavao je da pogleda ili da se izmakne u stolcu. Ovaj put je susret prevazilazio sve granice. Doslovno mu je bljeskalo oko glave zbog mnoštva pokreta koje je djevojka proizvodila. Samo je zabacio glavu unutrag i osjetio kako je ušao u to polje, negdje u visini njenih grudi.

Nije ništa osjećao, nije ništa znao, bio je jednostavno umoran. I od stolca i od nove norme i od sve češćih susreta sa njom u posljednjih dva mjeseca. Ranije je to izgledalo drugačije. Dali bi jedno drugom do znanja da su se vidjeli i svako bi nastavio svojim putem, za svojim poslovima. Sada to više nije bilo moguće, ometala ga je.

Dosjetio se da, prosto, zaspi. Spustiće glavu i spavati.

Izmakao je uvezane listove, i sa nosa počeo spuštati naočare do svojih urezanih inicijala na drvenom stolu. Ta vitičasta prva slova velikog imena Francisco de Mirande izgledala bi kroz naočare, a vidio bi to kada bi spustio bradu na ukrštene šake, poput dviju zmijica što su spremne oformiti gnijezdo uplićući se, ne stajući da se upliću, postajući deblje i duže u tom petljanju.

Da, priznaje, uhvatio ga je prvi san, čak i uz poluzatvorene oči. Kroz trepavice je još uvijek nadzirao petljanje zmija ili je vjerovao da to radi, ali sada se svjetlost veoma pojačala, toliko da je zasuzio.

Naglo se pridigao i stresao glavom, kao da sa sebe stresa ledeni snijeg. Ispred na stolu, a jednim dijelom su naočare iz toga virile, vidio je svijetleći prozor, nešto potpuno bijele, zasljepljujuće bijele boje. Posegnuo je, ali je zagrabio samo naočare. I, stavio ih je na nos, želeći da bolje zagleda tu stvar.

Približio se, tačno, nešto je pisalo, no ni sa naočarama nije mogao da razazna šta. Stvar je jednostavno previše svijetlila. Pogledao je još jednom, pokušao još jednom da to uzme, ali u prstima nije ništa ostajalo.

Odjednom, da, našao je dobru razdaljinu. I ugao.

Uti possidetis. Uti possidetis, Sebastián Francisco de Miranda y Rodríguez de Espinoza, Buenos Aries, 1809. i to je bio.., i to je bio njegov rukopis, evo, baš je ovdje podebljao drugo s, ispravivši grešku.

Uporedio je. Uporedio je rukopis, uporedio je naslov nove norme koju je maločas ispustio iz ruku i jedva vidljiva slova na ovom svijetlećem prozoru. Osim što on još uvijek nije dopisao svoje ime, a namjeravao je; ispod imena Buenos Aires, a ispod grada godinu, svojim.., svojim rukopisom.

Toliko se naglo ispravio smjestivši prste obje šake na čelo, tako da su se snažno prepleli u čvor kao kad bi se smrzle one vitičaste zmije od inicijala, da ga je presjekao oštar bol u donjem dijelu kičme. Takav, ukočeno umoran, smrvljen, zabezeknut, proboden strašnom slutnjom da konačno ludi, bespovratno i vječno, pogledao je još jednom u onu svijetleću stvar.

Bila je i dalje tu, naravno da će biti, znao je da će biti, ne zna zašto odlaže da se okrene, pogleda tu vražju djevojku, naredi joj da uzme svoju vražju stvar i nestane iz njegove pisarnice. Sada i sada! Sada ili..

Nikada?

I evo, okrenuo se. Na razdaljini od četiri metra su police i u njima svežnjevi rukopisa u koloni XVIII. Nema je. Nema je nigdje.

Osvrnuo sam se svuda, nema je nigdje.

Čak i da uzme neku crnu krpu neće uspjeti prekriti tu stvar. Jasno, nikada nije uspio dodirnuti onu djevojku. Jeste, pokušao je, ljupka je, lijepa je. Prolazio je kroz nju. Tako je to sa duhovima, vizijama. Sveštenik i ljekar, svako svoju priču priča.

Nisu pomogli. Nisu pomogli! N i s u pomogli!!!

A, da iznese sto?! Cijelu radnu površinu. Ha-ha, pa iznijeće sto! Jasno da mi nije jasno kako ono, o n o sa mojim još uvijek nenapisanim, nenapisanim.. Kako uopšte stoji na stolu?!!!

Mirno, staloženo, sleđeno, polagano prišao je stolu nekoliko trenutaka kasnije. Prokletstvo Sebastiána Francisca de Miranda y Rodríguez de Espinoze: što se više uzdržavao da gleda u tu svijetleću stvar s kojom ga je ostavila ona vražja djevojka, to je više piljio. Toliko da je stvar svakog časa postajala veća, poput kolopleta zmija.

Ali, vidi! Gledaj, gledaj! Nešto se promijenilo!

Francisco de Miranda više nije gledao u rukopis svoje norme, uti possidetis, već u sliku djevojke koja je samu sebe stavila na zaslon telefona.

Da, to je bio njegov najveći doprinos pravdi i nije pitanje da li je normu prepisao sam od sebe. Pitanje je kako ga je studentica prava upoznala prije nego što je i slova pročitala pred taj najteži ispit na njenoj studijskoj grupi.

I pitanje je, da li se posjeduje svoje mjesto?

U svjetovima.