Nijedan dan nije kao i svaki drugi. Ovdje i sada reći ću nešto o danima koji su poput onih dijelova rečenice koji ne znače ništa, koji su negdje u sredini ili pripojeni uz riječi koje im daju značenja. Dani koji su veznici, ili zarezi, pridjevi, prijedlozi. Pa i interpunkcijski znakovi. Isključujući tačku.
Dani su to u kojima sam se vrtio oko nečega. Nečega za što se već moglo izvjesno pretpostaviti da će ostati neispunjeno. Što je ta izvjesnost bila jača, to sam više želio ispunjenje.
Dani ograničeni mojom željom, stišnjeni u scenario i pogled u jednom pravcu, dani što su nemilice donosili darove koje sam šutao neraspakovane po prašini svoga zamornog očekivanja.
Sada, vidim mladog čovjeka što gleda u ženu s nekim posebnim, neizrečenim prepoznavanjem, sluteći da ga je otkrila, ponavljajući sebi da je zbog te slutnje lud. Pomalo lud.
Naravno, vidim i ženu koja je slične priče prolazila odveć često i jasno da ne bi znala dejstvo suženog fokusa na opseg, boju, ton, sadržaj i živost dana. Jeste, ljudi su isuviše sami i ako postignu da svoju samoću udruže sa nečijom, nježno i stabilno, gotovo plačljivo brižno na njihovom zajedničkom mjestu, postigli su veoma mnogo. Onda se oni veznici dani, zarezi dani, dani pridjeva, prijedloga i interpunkcijskih znakova sem tačke udružuju u dvostruko šire dane sa dvostrukom mogućnošću dječijih iznenađenja što iskaču iz darova pored puta, podignutih, sa kojih je prašina otpuhnuta, a oni raspakovani od strane prijatelja.
Iza ramena me čekaju i nijemo gledaju u precizan red poredane glave, sve one odgovorne za mir koji prečitana iskustva donose. I baš sve su te glave, zlokobne inteligencije i otrovne ljepote, bezobrazne svježine i iskrenog nihilizma, pomalo glupe ili više spontane, preširoke same za sebe ili svezane bolesnom mizantropijom; baš sve su te glave iste i temeljno drugačije od one što pokraj mene sanja. Uživati glavu koja te ponovo nauči da poput djeteta pod suncem ispružiš ruku prema srednjem dijelu rečenice u kojem se baš ništa uzbudljivo ne dešava, čini ti se, to se dešava blagoslovljenim.
I, evo, posmatram i jednu mladu ženu u mojoj preraslosti roda koji sebi ovdje biram, stariji od svojih godina, vidjevši u njoj drevni tekst što briše svoje znanje pred najezdom plastike i parola sa popularnih, hologramskih reklama. Šta bih joj rekao i pišem li ovo zbog nje ili mladića kojeg sam prepoznao u oba njegova identiteta?
Kako to i inače biva, voda krene, ali ona bira kojim će se pukotinama sve razliti u svojoj instinktivnoj potrazi za nizinama. Ako tu mladu ženu išta ošteti, oštetiće je oprez naslagan od cigli nevjerovanja u svoj instinkt.
A tu je, ponovo, i moj potrebiti misteriozni prijatelj, ostaren i svezan mudrošću, uživalac vremena svojih interpretacija, dalek i zatvoren, predaleko sebi zaključan.
Te tri glave, i svoju među njima, izabrao sam noćas za razgovor o ovome izazovu.
Laku noć.
Prednost komentara ispod priče otvara mogućnost čitaocu, tj. meni da provjerim koliko se moje razumijevanje pročitanog poklapa sa onim što je autor tj. ti stvarno napisao.
(Bilo bi zanimljivo vježbati i intuiciju i pokušati, na osnovu pročitanog, naslutiti psihičke i fizičke osobine mladih glava (koje nisu napisane u priči) jer mi djeluje da su dva lika arhetipski postavljena kao predmet opažanja treće glave koja je nadrasla rodove (pokraj koje sanja jedna muška glava u stvarnosti, čiji je san, također, kao predmet opažanja, dospio u fikciju). Mada bi taj pokušaj lagahno išetao izvan okvira naratologije, a nije izvjesno ni da sam dobro shvatila ono što jeste napisano.)
Đe griješim? ?
Evo da pokusam rasclaniti ovaj nocni razgovor.Hmm ovo citam mozda kao tvoje etape kroz zivot(kao 3 glave posmatram kao formiranje tvog indentiteta), nekakvo tesko odrastanje,iskustva sve do sada,retrospektivno onako.”Preraslosti roda koji sebi ovdje biram” – ovo sam povezala sa psiholoskom androginosti.
Mozda sam sve fulila ovo. ?
Pravo dobro pises vasionka, leglo bi jos
Raro, glave nisu samo mlade. Likovi nisu birani arhetipski, stvarni su. Ja sam supernarator (od ego, pa superego) iako sam i jedan od objekata (uslovno rečeno likova).
Sanjača si pogodila?
Jarčice, jesi, fulila si 🙂
Hvala ti gostu 🙂
Metaforama je govorio Zeleni covjek, Hidr. Iako je Musa, a.s., bio odabrani covjek u svome narodu, ipak je postojao neko ko ga je pretekao u znanju. Jednoj vrsti znanja, skrivenom znanju kojemu je potrebno strpljenje, vrijeme i tumacenje, a prije svega toga bezuslovno vjerovanje.
Hidr je bio Musaov misteriozni prijatelj 🙂
A ti mi odlazis u asketizam u pisanju, mnogo mi se dopada ovaj pravac.
Jesi ti ovaj dvorodni superlik što je nadrastao rodove i postoji li mogućnost da sam nekad vidjela tu sanjarsku glavu tik do tvoje koja opaža ove druge likove? (Meni su fakat djelovali arhetipski, ali sam imala osjećaj da baš tu griješim).
Đe još griješim? (Neću više pitati, obećavam da ću čitati sve dok mi se ne kaže samo. Ili dok nam ti ne kažeš?)
(Mislila, tvoja raznorodna glava opaža i sanjarsku (dugokosu?) glavu, samo što su ostali likovi “fiktivniji” jer o njima razmišljaš, a ta je glava tu, blizu.
Ili, nije ?
(Sajlens me je nadmašila interpretacijom, lajk.)
Lovice, ovaj misteriozni prijatelj je poseban, iako misteriozni prijatelj uopšte ne mora biti poseban da od njega puno naučimo 🙂
Ne znam za bezuslovno vjerovanje, ogromni su to, nesagledivi prostori iz ovoga položaja, ali odluka je oko one vojske, iz našeg razgovora, nepokolebljiva!
Asketizam bi mi mogla pojasniti, zašto baš taj pojam?
Jesam Raro, sverodni supernarator? Da, mogla si vidjeti baš te dvije glave, baš u takvome položaju i baš na ovoj platformi.
Ne griješiš nego ne primjećuješ; gdje si ti u ovome.. ? (prozva to Lovica asketizmom u pisanju.)
Nijedan lik nije fiktivan osim, uslovno rečeno, okićenog sverodovima supernaratora (podrazumijeva se?), samo su mladić i djevojka (zaboravljaš misterioznog prijatelja) nepoznatiji supernaratoru od sanjača. Jeste, dugokosog?
Sad si ga bas uvrnula dodatno sa komentarima ko onu meltaltalurugiju,bezze znaci ?
Ma ja se više pronalazim u Lovicinom komentaru, u jednoj Musaovoj, a. s., malo ponapornoj osobini, kada stalno zapitkuje Zelenog čovjeka i stalno obećava da je to posljednje pitanje. A Hidr, a.s., isto supernarator, lijepo ga navodi ili da vjeruje njemu ili da samo sluša… ali džaba. Nego, imam pitanje ? je li pouzdano vjerovati sebi i postoji li mogućnost da se ta “ženska glava” iz priče još gore zezne ako (po)vjeruje svojoj intuiciji? ?
Metalurgija u najavi.
Dobro si shvatila sta sam htjela reci pominjuci asketizam u pisanju.
Umrezavas likove vertikalnom putanjom 🙂
Što Jarčice, šta žulja? Pojasnim, pitaj.
Raro, instinkt si pretvorila u intuiciju. Namjerno, zato što čitaš u tom značenju, ili?
Lovice, zaista mi je potrebno pojašnjenje. Nisam shvatila.
Nemam pitanja a i nisam trenutno kreativna za jos koju interpretaciju teksta.Vise mi je Rarina upornost simpaticna u pokusaju da desifruje ovo.?
?
Nije bilo namjerno, učitavajuća greška. Razmišljala o tome kako bi me ti mogla ovako vidjeti kako si opisala, pa se identificirah sa likom, ali projektovah intuiciju pošto svjesno evoluiram u tom pravcu na uštrb kržljanja instinkta. No, nije mi stran ni vlastiti umišljaj pa uzimam vlastito razmišljanje sa rezervom.
Opet sam zaboravila na misterioznog prijatelja, mada je lijepo imati takvog, nenametljivo prisutnog u naznakama pa ne insistiram na njegovom demistificiranju. S razlogom je prisutan na taj način.
Od nas zavisi da li će nam prijatelj biti prijatelj 🙂
Pitam se i to kako tumačiti likove koji u stvarnosti sebi biraju nadraslost lica i skloni su transponiranju množine radi boljeg razumijevanja sebe / drugih.
Odavno nisam pročiatala priču sa više lahkoće pri pisanju, ne čita se u jednom dahu uopće, ali je napisana u jednom dahu.
Pa bilo bi dobro da odgovorimo na to pitanje. Jako me interesuje, pokušaj. No, drži se i onoga što mi moja unutrašnjost govori da se mora naznačiti (u potrazi za istinom): Pitanje je koliko se biranje nadraslosti lica (opšte ja) kao princip, kao ideal u službi opšteg interesa zaista i materijalizuje u stvarnost. Ponekad da, no uvijek.. ne. Ali eto, zabilježimo da je uporna težnja prisutna, toliko bi bilo pošteno.
Jeste, u pravu si, napisana je u jednom dahu. Inače, sve što pišem, pišem u komadu, koliko god da to vremena oduzme. Vrlo rijetko, izrazito rijetko ostavim išta bez oglašenog kraja, iz kontinuiteta. A, drago mi je da si osjetila lakoću pri pisanju, to je nešto što je možda i najmanje prisutno u mome pisanju s moje tačke gledišta. Možda bi odgovor na pitanje zašto se ne čita u jednom dahu bio to da početak nije zapravo znao o čemu bi uopšte, pa su se u izazito labavu “radnju”, kako je napredovalo, smjestili likovi što su bili kadri sintetizovati nakupljene naslage iz nepisajućih dana, sredina rečenica (koje same za sebe ne znače ništa, a “troše” glavninu vremena) i tako dalje, i tako dalje.
Nisam išla tako daleko u “nad-ja”, naučila sam da iz te perspektive ljudi nemaju pravo govoriti makar i pravo govorili. Više sam mislila na ono “mi”, koje ne izuzima nikog pojedinačno (barem u nekoj mjeri) i kad kažem “ja”, to je primjenjivo i na “tebe” (ne tebe kao tebe, nego na svakoga ko se prepoznaje ili otvara mogućnosti da ista stvar bude primjenjiva i na njega, mada ni prepoznavanje nije uvijek relevantan dokaz da tog nečega u nekome ima u zabrinjavajućoj mjeri). Tema je neiscrpna i simpatično mi to kako se u meni recimo, pobuni ego ako me neko ne vidi u afirmativnom svjetlu, već u onom gdje su mi bolne tačke. A baš mi takvo viđenje koristi (pogotovo ako je saopćeno blago kako ti znaš, jer je blagost u dobroj namjeri, ne lijepim riječima) a i čovjekovi ideali rastu upravo na mjestima gdje sebe sagledava realno iz vlastite i tuđe perspektive, pogotovo na onim mjestima gdje se te dvije percepcije ne poklapaju radi naših subjektivnih poimanja nas samih. Nije mi jednom bio bolan taj proces, ali sam vidjela da daje rezultate ako mu se otvorim.
A drugi pasus 🙂 – to i ja tako vidim.
Nemam više pitanja ?
Opšte ja i jeste tvoje “mi”, pročitaj ponovo, a ja čitam dalje 🙂
Pročitat ću tako kako piše u uputstvu za čitanje.
P. S. A tvoje sam pisanje u ovoj priči vidjela kao vodu koja, kada krene “…bira kojim će se pukotinama sve razliti u svojoj instinktivnoj potrazi za nizinama…”, iako se, najvjerovatnije (zapravo skoro pa sigurno), ova rečenica nije odnosila na to. Ali je potekla na taj način, nezaustavljivo.
Iz moje perspektive, da mi to neko kaže i da instiktivno (ne intuitivno, jer intuitivno je duži proces, zna i učitavati, projicirati) osjetim da je rečeno baš kako je mišljeno, dakle “drevni tekst”, bilo bi mi veoma drago. A onda bi mi bilo još draže što me taj neko, iz svoje perspektive, upućuje da zaštitim svoj drevni tekst od plastike.
A ponovo, perspektive su poput otisaka prstiju, autentične su i neponovljive. Zato ih, da, dijelimo međusobno 🙂
Vjerovatno je razlivanje vode iz rečenice prekogniciralo izazov iz ovoga razgovora. Ne znam pouzdano koje su nizine bile cilj, ali mi se sada dopada da je to baš ovo 🙂
U priči je onako kako kažemo da jeste, u stvarnosti je onako kako jeste bez obzira na to šta rekli 🙂
Subjektivna stvarnost ne postoji bez interpretatora. Objektivna stvarnost nema odraz ako ne postoji subjektivna stvarmost, uskraćena je za svojstvo doživljajnosti. Što onda ponovo uskraćuje mogućnost postojanja koncepta učenja i tako dalje, i tako dalje.
Priča je mnogo linearniji, poznatiji okvir.
Kako je super što je Supernarator (čitati s velikim “S”) ujedno i autor objektivne stvarnosti pa suštinski poznaje domete za koje mi, subjektivni naratori (i još subjektivniji čitaoci) možemo konstatovati samo predikcije pripovijednih ishoda i izliva, manje ili više tačno kao što za svaku linearnu priču, koja teče poput vode, pretpostavljamo da lahko može da promijeni intenzitet i pravac, ali ne i smjer.
…A Supernaratoru je dovoljno da kaže “Budi!” i da tok, suprotno svim očekivanjima, dobije uzvodnu putanju. ?
Lahku noć.
Odmices se od ustaljenih, svakodnevnih, formi izrazavanja, aktuelnu temu pretvaras u drevni tekst u kojem se svako ja i svako mi moze razaznavati i na vertikalnoj i na horizontalnoj ravni, svodeci racun sa samim sobom, pojedinacno, u tisini otajstva koje nas cini ljudima.
Askeza te vrste donosi neraspakovane darove koji se ne smiju sutati po prasini zamornog ocekivanja.
Trebaju se cuvati dok se ne javi zelja da se jednom, bez ikakvog ocekivanja, bez nestrpljenja, otvore i puste u eter kao bijele ptice koje donose radosne vijesti.
Spoznaja i samospoznaja odvija se na horizontalnoj ravni u direktnoj komunikaciji medju ljudima, najefikasnija je medju srodnim duhovima na toj ravni.
Na vertikalnoj ravni odvija se u strogoj samoci od ljudi, strogom suceljavanju sa visim svijetom ideja koje se ne mogu razmatrati na toj ravni ukoliko nisu bar djelimicno osvijesteni fundamenti u svome zicu.
Asketizam u pisanju je teznja da se istina izmastava krotkoscu jezika.
Raro, uvijek bilo?
Svaki je incident povoljan za preobražaj.
Lovice, strpljenje je duboko prijateljstvo sa vremenom. Konkretno za moj karakter dosada se pokazalo kao možda spor, ali blag i veoma uporan učitelj. Hvala Bogu na darovima, a tebi na ovome lijepom osvrtu. Razumjela sam <3