Ako ste navratila u svratište,
topli zidovi svrbe
i kroz njih šumi krv, sačuvana za kasnije.
Glomazne knjige,
skorene u stare rane,
protjerane u nečitke bilješke po pejzažima, očima, magli.
Za svaki kamen po jedna neobičnost i čudo;
to mladu ženu nagovara pamćenje
(koje ne zna da ima)
kako odobrovoljiti svjedoke
da otključaju svoje duge priče
u izmaglici i dalekom pucketanju grana
što se iz nekog drevnog zapleta javlja.
I ako sjedne,
vezaće je ispovijest srca mjesta,
i ako nastavi,
uvezaće je kakofonija znatiželje
da je pridruži tragačima u svemu vidljivom
i nevidljivom
što je, ko zna kada,
s njom,
krenulo na okupljanje.
Tu,
(a ranije su se, neznajući zbog čega,
digle ptice)
tu u mjesto ulaze,
prolaze, ostaju, izlaze,
vraćaju se, kruže izgubljeni i nađeni,
dok se jato para i ušiva u naznaci slobode
ponad njih.
I krećeš, razdjevičena znanjem,
da se desilo i da se nastavlja dešavati,
iako je odluka o jednom koraku tvrđa
od sile ubrzanja;
kojom mladi mjesec izranja iz ruševina palog,
kojom je sva voda isušena u vojske olujnih oblaka,
kojom mladi godovi cvile slavu starim,
a pećine zakopane zajedno sa svojim
suncima i sucima.
Da li ste ona od vrste što spaljuje rukopise
življe od mesa i krika iz lomače;
da li ste zapisala i čitala svoju tajnu
nekoliko hiljada godina kasnije?
Stroga, gola, blaga,
prvorođena pod crnim velom;
sa smeđom haljom,
u bijeloj togi…
Kada bješe iz magle u lik,
iz kosti u znak,
iz znaka u jezik;
iz čekanja u značenje.
U mjesto,
(veliko) otvaranje.
Ima li ovdje nekih grešaka? Ili nema.
Otvorene su mogućnosti i za jedno i za drugo 🙂
Ovo je fantastično. Tako dobro odmotavaš misli. “Razdjevičena znanjem”, najbolji momenat u pjesmi, meni bar.
Zanimljivo persiranje, koga,čega?
Izranja maktub/zapisano/, vjerovanje u nj, iz ove pjesni, kao nauk sto no se promalja sa tvrdoćom kamena nad grobom neznanog junaka, mozda i kralja, uklesan znakovima po kojima ljudi poznaju ili ne poznaju sami sebe.
Hvala Ris, i meni se poprilično dopada. Iako je značenjski unekoliko nečitka.
Lovice, učinio mi se kao odgovarajući oblik za mnoge generacije iste žene.
Zanimljivo tumačenje, imam ga u vidu. Jedno znam; rukopisi nisu pisani da gore. Vatra i riječ su loša kombinacija.
Vasionka, koliko ih samo ima, njih koje prenose…, njih koje usvajaju, što će prenijeti…u ovoj što pali svoje rukopise, pa ih iznova feniksovim perom piše, pronalazim se 🙂
Draga moja Mist, čitko si pročitala nečitko 🙂