Prenošenje

Ako ste navratila u svratište,

topli zidovi svrbe

i kroz njih šumi krv, sačuvana za kasnije.

Glomazne knjige,

skorene u stare rane,

protjerane u nečitke bilješke po pejzažima, očima, magli.

Za svaki kamen po jedna neobičnost i čudo;

to mladu ženu nagovara pamćenje

(koje ne zna da ima)

kako odobrovoljiti svjedoke

da otključaju svoje duge priče

u izmaglici i dalekom pucketanju grana

što se iz nekog drevnog zapleta javlja.

I ako sjedne,

vezaće je ispovijest srca mjesta,

i ako nastavi,

uvezaće je kakofonija znatiželje

da je pridruži tragačima u svemu vidljivom

i nevidljivom

što je, ko zna kada,

s njom,

krenulo na okupljanje.

Tu,

(a ranije su se, neznajući zbog čega,
digle ptice)

tu u mjesto ulaze,

prolaze, ostaju, izlaze,

vraćaju se, kruže izgubljeni i nađeni,

dok se jato para i ušiva u naznaci slobode

ponad njih.

I krećeš, razdjevičena znanjem,

da se desilo i da se nastavlja dešavati,

iako je odluka o jednom koraku tvrđa

od sile ubrzanja;

kojom mladi mjesec izranja iz ruševina palog,

kojom je sva voda isušena u vojske olujnih oblaka,

kojom mladi godovi cvile slavu starim,

a pećine zakopane zajedno sa svojim

suncima i sucima.

Da li ste ona od vrste što spaljuje rukopise

življe od mesa i krika iz lomače;

da li ste zapisala i čitala svoju tajnu

nekoliko hiljada godina kasnije?

Stroga, gola, blaga,

prvorođena pod crnim velom;

sa smeđom haljom,

u bijeloj togi…

Kada bješe iz magle u lik,

iz kosti u znak,

iz znaka u jezik;

iz čekanja u značenje.

U mjesto,

(veliko) otvaranje.