Čitam neke tekstove stare više od 11 godina i kontam kako je poriv grozna stvar, a super učitelj, ako ga obuzdaš.
Zamislim, a ne daj Bože, meni se ubije majka. I onda ti neko ko bi ti trebao biti najbliži i ko bi te trebao voljeti kaže: Ti si odgovorna što ti se majka ubila! A ja u žalosti. Majka me rodila, svoju majku volim, majka mi se ubila dok sam ja bila miljama daleko.
Ili, uzmeš u usta osobu o kojoj pojma nemaš i indirektno naznačavaš da je ista Karadžić. Da, ratni zločinac, između ostalog odgovoran za genocid – Radovan. Samo zato što joj je ime, pretpostavljeno, iz te etničke grupe.
Ili, uđeš u vezu sa zakonski oženjenim čovjekom u to doba i onda druge prozivaš da rasturaju brakove. S tim što ti drugi nisu imali šta rasturati, jer zakonskih brakova, u to vrijeme, nije ni bilo.
Koji je razlog da se ovome vraćam više od 11 godina nakon?
Taj da treba potvrditi vrijednost strpljenja i nepričanja o drugima, izvan intime sfere, ničega što pouzdano ne znaš. I taj da su riječi skupe, da godinama nakon mogu izazvati grozni teret sramote, ako se već nije bilo u stanju vidjeti da su lažne, nakaradne, sramota sama po sebi u trenucima u kojima su izricane. I taj što dalje ljudi, uslovno rečeno ni krivi ni dužni, godinama nakon podvode laži pod istinu, izričući je, ne znajući šta sebi rade.
Uglavnom, iznad tih tekstova od prije više od 11 godina je sjajna izreka, nazvaću je egidom za ove potrebe, a koja kaže da se djeluje u skladu sa onim što se govori. Pa, ako govoriš dobrom i djeluj dobrom.
A, ako nismo govorili dobrom, uvijek je najbolje vrijeme da usmjerimo u dobro i riječi i djela.
