Upravo gledam odličan dokumentarac na Al Jazeera Balkans o istoriji rasizma u Francuskoj, Crna Francuska.
Zapisujem jednu izjavu iz tog dokumentarca:
“Prvo poglavlje u mojoj knjizi nosi naslov Ja sam crni direktor, ali nemojte to reći mome susjedu koji misli da sam crni smetljar“.
Dvadeset jednu minutu kasnije, i dalje gledam Crnu Francusku. Izjava druga, daje je glumac: “Dobijali smo stereotipne uloge, sa uputama. Zamisli, morao sam da naučim kako ću da odglumim crnca“.
Opasna misao…
Opasna misao, istina, zbog opasnog susjeda.
Beskrajno je žalosno biti u strahu od razlika. To, na pojedičnom planu.
A, na kolektivnom.. Živjeti u društvu koje je naslijedilo nikad raspetljanu krivicu prethodnih društava. Društvu u koje je, između ostalog, ugrađeno ropstvo.
Sve se stvari raspetljavaju, kad – tad. Što raspetljavanje duže čeka, to više vri.