“Glas (također i glasnik, fon) u jezikoslovlju predstavlja najmanji raspoznatljivi govorni odsječak, odonosno najmanju raspoznatljivu govornu jedinicu. (…) Znak kojim se glas bilježi je slovo (…)”.
“Riječ je glas ili skup glasova kojoj je pridruženo neko značenje, te je osnovna jedinica svakog jezika; odgovara posebnosti najosnovnije pojedinosti u jeziku.”
“Rečenica je niz riječi ili jedna riječ kojom prenosimo najmanju cjelovitu obavijest.”
“Kontekst (lat. contextus: spajanje; spoj), u jezikoslovlju i fonetici, naziv za istovjetne jedinice izričaja koje dolaze u blizini jedinice što ju promatramo, ili uz nju; svojom prisutnošću one uvjetuju prisutnost, oblik ili funkciju promatrane jedinice. (…) Verbalni kontekst (verbalno okružje) ukupnost je teksta u koji je smještena određena jedinica (riječ), ono što se nalazi ispred nje i ono što slijedi iza nje.
Situacijski kontekst ukupnost je prirodnih, društvenih i kulturnih uvjeta u koje se smješta izričaj, ili diskurs, a to su podaci o kulturnoj i psihološkoj situaciji koji su zajednički pošiljatelju i primatelju poruke, kao i podaci o iskustvima i znanjima podjednako obojice njih.
U generativnoj lingvistici, formalni je kontekst onaj u kojem se oblici razvrstavaju ovisno o tome dolaze li u specifičnim okružjima (kontekstima) ili pak neovisno o njima. (…)
U književnoj teoriji, okružje nekog teksta ili elementa teksta (riječi, fraze, rečenice) koje s njime tvori smislenu cjelinu. Za razliku od stvarnosti, svijeta ili ideje, koji opstoje neovisno o tekstu što ga osmišljavaju, kontekst je i sam sklop odnosa koji se oblikuje uklapanjem drugoga teksta. To znači da svaki tekst može donekle preinačiti kontekst svojega razumijevanja, a tomu su osobito skloni noviji književni tekstovi. Upozoravajući da se tekstovi nekoć nisu suprotstavljali svojemu kontekstu, semiotičar J. M. Lotman takav je odnos označio kao estetiku istovjetnosti, a aktivan rad novovjekoga književnog teksta na zadanome kontekstu pripisao je estetici oprečnosti. Strukturalističkom uvjerenju da književni tekst ima sposobnost sam stvoriti vlastiti kontekst teoretičari recepcije suprotstavili su stajalište da je tekst uvijek već oblikovan kao odgovor na neki određeni kontekst i stoga ovisi o njemu. No ako se kontekstu i prizna prednost nad tekstom, kontekst se može rekonstruirati samo na osnovi teksta, jer je kontekst u izvornome predtekstualnom obliku izgubljen. Zbog međusobne upućenosti jednoga na drugi u obama spomenutim tumačenjima, jasno teorijsko razdvajanje teksta od konteksta pokazalo se neprovedivim.”
“U humanističkim i društvenim naukama termin diskurs opisuje formalnu način razmišljanja koji se može izraziti kroz jezik; diskurs je društvena granica koja definiše šta se može reći o datoj temi.
Diskurs utiče na perspektivu osobe; nemoguće je da se izbjegne diskurs. Na primjer, dva posebna diskursa se mogu koristiti za različite gerilske pokrete koji ih opisuju ili kao borci za slobodu ili teroristi. Drugim riječima, izabrani diskurs određuje rječnik, izraze, a možda i stil koji će se koristiti u komunikaciji.
Diskursi su ugrađeni u različite retoričke žanrove i metažanrove koji ih ograničavaju i omogućavaju. To je jezik koji govori o jeziku. Na primer, uputstvo Američkog psihijatrijskog udruženja (DSMIV) određuje koji termini moraju da se koriste u razgovoru o mentalnom zdravlju, čime se posreduje značenju i diktira praksa stručnjacima iz psihologije i psihijatrije.
Diskurs je tesno povezan sa različitim teorijama moći i države, dok se god na definisanje diskursa gleda kao na definisanje same stvarnosti. Ova koncepcija diskursa u velikoj mjeti potiče iz rada francuskog filozofa Mišela Fukoa.”
“Ironija (grc. εἰρωνεία, eironeia = hinjeno ignoriranje) je jezični izraz i figura u kojem je pravo značenje riječi ili prikriveno ili suprotno doslovnom značenju izraza, upotrijebljenih riječi.”
“Sarkazam (grč. σαρκασμός, sarkasmós; sarkazein = gristi usne od bijesa, sarx = meso) je pojačana ironija. To je oštra poruga, jaka ironija. Polazište joj je negativan stav prema onomu kojem je upućena. “
“Etimolozi kažu da izraz ciničan potiče od starogrčke reči κυνισμός kynismós što znači oponašanje psa. Tako da se u figurativnom smislu odnosi na drskost, grubu otvorenost ili bestidnost.
Ako pokušamo da izvedemo definiciju, cinik bi bio čovjek potpuno i jednako ravnodušan kako prema dobrom tako i prema zlu. Zato se za cinika kaže da je osoba koja se svemu podsmijava, što govori o veoma bezobzirnom ponašanju. Cinik je prema tome i bezobrazan i drzak i protivi se svim društvenim formama i okvirima. (…)
Ciničan čovjek nije bez razloga takav, obično su razočarani u život i zbog toga sve podvrgava sumnji i nepovjerljivom stavu prema svima. Cinizam je više izbor, način, odnosno pogled na svijet ili život.
Za vrijeme Sokratovog učenika Antistena (IV vijek prije nove ere) njegovi sljedbenici vjerovali su da su najveća dobra u životu odsustvo želja i vrlina, sa što većom prirodnošću i kao takvi dobili su naziv cinici. Kasnije se ovo učenje izvrglo u često i potpuno zanemarivanje svih običaja i vrijednosti.”
“Za vrijeme Sokratovog učenika Antistena (IV vijek prije nove ere) njegovi sljedbenici vjerovali su da su najveća dobra u životu odsustvo želja i vrlina, sa što većom prirodnošću i kao takvi dobili su naziv cinici.”
Da li je ovo doslovno tačno? Zanima me jer je jedna zanimljiva paralela sa budizmon, u kojem se poučava kako je cilj čovika na zemlji prosvitljenje, odnosno dostizanje stanja odsustva želja, koje su izvor patnje.
Inače informativan post, i dobar, posebno za cinizam, i sarkazam, sarkastične osobe vjerovatno i jesu poprilično pune bijesa u sebi, zato mi je zanimljiv taj korijen riječi.